Ovoga puta, odlučila sam temu napisati na malo drugačiji način. Htjela sam po prvi put pustiti da srce govori, a mozak ne misli. Želja za pisanjem na ovaj način došla mi je u srce nakon propovijedi fra Valentina Vukoje. Govorio je o evanđelju: “Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Tada joj Isus reče: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa.” (Mt 15, 21 – 28)
Slušajući njega i gledajući Širokobriješku majku (crkvu BDM), stvarale su se slike pravih majki Hercegovki koje u svojim naboranim, ispucalim i mršavim rukama čvrsto drže krunicu moleći se pravoj slici majke uz riječi “Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom…”, znajući da je to jedino što im je trebalo u svim životnim nedaćama i poteškoćama. Za to vrijeme muževi su davali svoje živote za obitelji, hraneći se molitvama svojih žena. To je pojam obitelji, pojam snage, pojam ljubavi, pojam istinskog i dubokog povjerenja jedinome Ocu. Upravo to su rajski vojnici naoružani samo tihom molitvom supruge s djetetom u naručju i muškarca predanog toj molitvi. Suze mi krenu kad krenem razmišljati kakav je naš narod, kakva je njegova ŽIVA vjera, kakvi su nam temelji na kojima se sagradila crkva danas. Svaka rupa na crkvi bila je prikaz rana i boli što su prošle kroz gotovo svaku obitelj ovih krajeva, te krvi prolivene za svjedočanstvo života.
Nije to bio prikaz slabosti, već pored svih zala, pored rana, neimaštine i neizvjesnosti pokazalo se tko su stvarno majke i očevi Hercegovci. Prikaz snage vjere, prikaz da se Božjoj djeci zaista ništa ne može. To su bile mrvice našeg naroda, to je hrana koju su jeli. Pored svega što su prolazili ti su ljudi bili borbeni, vjerni jedni drugima, držali su jedni druge te to je predstavljao samo njihov krug snage, ljubavi i mira. Danas upravo suprotno, u život obitelji se upliće toliko nebitnih ljudi koji ih razaraju. Rijetkost je da obitelj zajedno moli, rijetkost je da smo zahvalni na mrvicama, rijetkost je da želimo samo mrvice. Jesu li danas obitelji prikaz takvog zajedništva? Jesmo li mi kao narod zadovoljni mrvicama? Postoji li takva ljubav u našim obiteljima da nam nitko ništa ne može, ni glad, ni rat, ni bolest? Živimo li mi tu vjeru koju sam usadili naši stari? Zar se takav korijen samo tako pustio? Stidimo li se danas naših postupaka, te sebičnosti naroda jer nam je dano previše? Bismo li bili jedni uz druge da ne jedemo sa stola?
Dok sam postavljala ova pitanja tekst pjesme “Početak” (Thompson) pobliže je objasnio situaciju današnjice:
“Prvo vrijeme čovjek biješe dobar
Biješe slika i prilika Boga
Sve dok nije htio puno više
Na svog brata digao je ruku
Otimao zemlju, latio se mača
Prevario svoga Oca i zagazi u grijeh
Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju
Nije nas ostavio Bog.”
Zar nije to ono što se stalno događa među nama? Krenuli smo od mrvica, a došli do pohlepe, natjecanja jedni među drugima. Zar opet trebamo prolaziti nedaće i ratove da bismo se svome Bogu vratili? Možemo li biti u ovome vremenu isti ratnici samo s drugačijim borbama?
Zamislite koliko priča imaju samo vrata crkve… Stara, drvena vrata… Koliko samo zvonici imaju neispričanih priča… Zar ta crkva ne odiše nepojmljivom snagom i mirom? Baš zbog toga se svi na kraju vratimo, baš toj crkvi, našoj majci, toliko skromnoj, toliko jednostavnoj, a tako živoj.
“Crkva patnika ovjerovljuje Krista: ona je Božji uspjeh u svijetu; znak koji nam ulijeva nadu i odvažnost; znak iz kojega još uvijek izlazi snaga života, koja premašuje puki mentalitet uspješnosti i koja čovjeka čisti, koja Bogu otvara vrata u ovaj naš svijet.”