Uz Franjino se ime često veže titula „drugi Krist“. Vjerujem da ćemo se složiti da je zaslužio. Propovijedanje – drugi Krist; čudesa – drugi Krist; rane – drugi Krist. Nastojao je u svemu slijediti Isusov život i nauk, a s najvećim žarom slijedio je Njegovo siromaštvo. Siromaštvo je za njega bila najveća krepost i put kojim se dolazi do Boga, budući da je Bog tim istim putem došao na svijet. U svom Pravilu govori braći da se ne stide prositi, jer: „Gospodin radi nas posta siromašan na ovome svijetu.” A kako je Gospodin postao siromašan? Ponizio je sam sebe. Bog je uzeo lik sluge, lik lomljivog čovjeka. Napustio je Dom i iz ljubavi se spustio na zemlju kao najmanji od najmanjih. Napustio je bogatstvo i blagostanje kako bi trpio siromaštvo i ponižavanje. Zato je Franjo u siromaštvu vidio toliko dostojanstvo i neusporedivu uzvišenost. Bog je napustio sve čete anđela i nebrojene vojske da bi iz ljubavi prihvatio neimaštinu. Odatle proizlazi njegova ljubav prema Kristovu rođenju i križu – dvije najveće točke otkrivanja siromaštva. Rodio se u štali jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Živio kao onaj koji nije imao gdje nasloniti glavu. Umro kao ruglo svima, izbičevan, raspet, ostavljen od svih, ali ne i od „gospođe Siromaštine“. Nije oko sebe okupljao uglednike i bogataše, nego siromašne ribare. Kada znamo da je sve to činio Bog, nije ni čudo što je Franjo svoj način života nazivao kraljevskim dostojanstvom i plemenitošću. Često je žalio što nije mogao biti više siromašan, ali učinio je koliko je u ljudskim okvirima moguće. Nije se mogao spustiti s Nebesa, ali se spustio s imućnog staleža. Da je i htio, ne bi više mogao. Eto dobre poruke za nas. Ne mogu učiniti sve kao Bog, ali mogu kao čovjek. Ne mogu učiniti sve kao Franjo iz Asiza, ali mogu kao Jure/Ante/Ivan/Iva/Marija/Ana iz Širokog. Ne mogu živjeti potpuno siromaštvo, ali se mogu odreći nekih stvari i tako biti dio „kul“ siromašne kraljevske/plemićke ekipe (Isus, Franjo i drugi…). Baš zvuči moćno.
Šteta bi bilo ne spomenuti da je iz istih razloga Franjo imao veliko poštovanje prema siromašnima. Možda je poštovanje bilo slaba riječ. Najbolje bi bilo reći da je u njima gledao Krista. Taj pogled je ono „slatko“ što je gubavce i siromahe preobrazilo iz onoga što je prezirao i što mu se gadilo. Znao je da čini Kristu ono što čini jednomu od najmanjih. To je i sam Krist rekao. Samo mi je zagonetno kako je on sve te Njegove riječi tako jednostavno pretvarao u djela.
Baš je čudan.
Ili možda čudesan.
Mir i dobro.