Tema današnje kolumne će biti sezonska. To jest nije tema sezonska, nego sam inspiraciju za temu dobio radeći sezonski posao. Naime riječ je o vađenju krumpira. Sada je vrijeme od tog i svi smo se susreli s tim na ovaj ili na onaj način, a ako nismo radili oko njih onda ćemo ih jesti. No, kako god… Dok sam radio i skupljao krumpire u zemlji sam naišao na jedan koji je na sebi imao ne do kraja razvijenu stabljiku. Bio je onako popolan, smežuran i dosta star, a iz njega je rasla jedra zelena stabljika. Taj gomolj se očito ove sezone nije proslavio. Nije dao roda, štoviše nije se ni razvio u pravu biljku. Metaforički rečeno bio je ni na nebu ni na zemlji, iako je bio u zemlji. Slika tog krumpira mi je ostala baš onako u glavi, ta slika mi je rasvjetlila dosta toga, ima tu mnogo simbolike. Taj prikaz mi je bio stvarni pokazatelj života. Iako se radilo o jednoj biljci imao sam osjećaj da promatram neku osobu. Zašto? Zato što mi ljudi u životu mnogo puta mislimo da smo ostali bez plodova, da smo nitko i ništa, da ono za što smo se trudili nije uopće imalo smisla. Nekad nam se naše poslanje čini besmisleno, naš posao kojim se bavimo, naš studij, naša uloga u obitelji u prijateljstvu ili bilo kojem međuljudskom odnosu. Sve to nam izgleda kao da može proći bez nas. Zašto nam se stvaraju takva mišljenja? Zato što ne vidimo vidljive plodove našeg djelovanja. Ne vidimo ono što smo davno u početku zamisili da će biti. Ali ljudi moji, moramo sebi posvjestiti da to tako ne funkcionira. Ako u životu budemo imali razna očekivanja samo ćemo nailaziti na razočarenja. Lakše je pustiti sve Onomu koji bolje vidi. Mi smo kao obični gomolji na zemlji u odnosu na našeg Stvoritelja, jer malo vidimo, malo čujemo, malo znamo, malo osjećamo i ne proničemo ničija srca.
Zato je ovaj tekst upućen svima onima koji misle da ono dobro koje čine nema roda, da nikoga ne mijenja. Nemojte se opterećivati na rezultate jer malo toga znamo kao što sam gore već napisao, možda smo zagledani u pogrešno. I onaj gomolj krumpira s početka priče je mogao misliti da njegov život nema smisla, da njegov boravak na zemlji nije donio roda kakvog je on očekivao, ali zato je slika njega donijela jednu poruku za moj život i živote svih onih koji budu ovo čitali.
Zamislite samo! Gomolj je bio star, smežuran i istrošen jer je sve svoje dao za novu biljku. Umro je sebi. Kako divna slika za nas ljude. Mnoštvo je onih koji umiru sebi zbog drugih, a ne vide da sa svojim umiranjem stvaraju nešto novo i zbog toga padaju u očaj. Nije ni gomolj znao dok nije dospio u moje ruke, tako je i s našim patnjama i životima. Možda ćemo otkriti smisao svega toga tek kada se stavimo u prave ruke. A do tada izgarajmo za dobro!