Za koliko se stvari u životu grčevito držimo. Svjesni smo da nas pritiskaju, guše i ne daju nam smiraja, ali nečim smo toliko vezani za njih da ne vidimo mogućnost da ih otpustimo i prepustimo se plutanju. Nižu se obveze, zadaci, ciljevi, a slobodno vrijeme zapravo ne preostaje.

Jedna od većih zabluda u životu je ta da je loše ne planirati jer nas to karakterizira neodgovornom i neorganiziranom osobom.

Štošta se u svijetu mijenja svakim novim danom i svaka promjena vodi k sve užurbanijem načinu života. Posao postaje često prvi prioritet u životu i osim određenog radnog vremena koje provodimo na radnim mjestima, nerijetko dopustimo da nam i kuća postane ured (mnogi poslovi su takvi da ih se vrlo lako može donijeti kući, nastaviti raditi i poželjno je posvećivati im se i van radnog vremena). Svaki razgovor i druženje nam se počne svoditi na priču o poslu te osim što ne damo sebi da se odmaknemo od svega često znamo i uvlačiti druge u svoje probleme. I nije to samo posao. Svako vrijeme ima svoje breme. Danas je to škola, sutra fakultet, iza toga posao i sve se niže samo jedno na drugo. Kao da nam to postaju najvažnije stvari oko kojih se trebamo brinuti. Pritisak je od malena sa svih strana da trebamo biti najbolji u svemu što radimo (zapravo trebamo davati sve od sebe da nas to što radimo ispunjava, a kakvi će naši rezultati biti u usporedbi s drugim ljudima bi nas trebalo manje zabrinjavati) i već od tada nam se počinju usađivati klice iz kojih kasnije izniču krive vrijednosti.

Da se malo vratimo na ono planiranje. Kad sagledam stvari iz malo drugačijeg kuta, kad god sam si postavila prioritete u životu (onako kako sam osjećala da je najbolje za mene u tom trenutku) i držala si život organiziranim i isplaniranim osjećala sam se puno sretnijom i ispunjenijom. Kako sad to? Kažem nije baš dobro planirati, a s druge strane isto to planiranje me ispunjavalo. Mislim da nije novo da kažem kako u svemu što radimo treba postojati balans. Ako se prepustimo svakom danu i pustimo da teče kako hoće, a ne unesemo ni jedan mali dio sebe u taj dan i ne potrudimo se od njega učiniti ono najbolje za sebe, ali i za druge izgubiti ćemo se u njemu. Lako će nas odvući svjetovno, požude, ovisnosti će nas pritisnuti sebi. A ipak, svjesni smo da ako se previše trudimo kontrolirati sve oko sebe i voditi život prema točno unaprijed organiziranom planu na kraju ništa neće izaći na dobro. Početi će od malih sitnica gdje će nas crveno svjetlo na semaforu izbaciti iz takta (jer kako sad baš to kada u toliko i toliko moram biti na drugom mjestu), izbjegavati ćemo stati usput s poznanicima, pozdraviti ih i uputiti lijepu riječ, početi ćemo odrješito odgovarati bližnjima (koji na kraju krajeva samo žele najbolje za nas), sagorijevat ćemo lagano iznutra i dogoditi će se da svaki dan liježemo i ustajemo iz kreveta nesretni i pod pritiskom.

I sad onako iskreno želim od svakoga od vas da priuštite danas ili sutra sebi par trenutaka samo da zastanete i razmislite gdje je vaš balans u životu. Što očekuješ od sebe i što želiš postići? Koliko se stvarno trudiš i daješ da postigneš to isto i koliko te to stvarno veseli i ispunjava, a koliko guši i čini nesretnim?

I ono najvažnije kome ti taj balans prepuštaš? Jesi li poput Petra ili znaš pustiti da balans drži tvoj Stvoritelj i Otkupitelj?

I na kraju sjetimo se da smo mi samo ljudi i dopušteno nam je griješiti, dopušteno nam je da nas valovi ovoga života plaše i da čvrsto želimo pustiti sidro, ali nekad je ipak bolje ostat slobodan na pučini prepušten Onome koji more smiruje i vjetar zaustavlja…

„Zaveslaj na pučinu mora

Zaveslaj na duboko

Na drugu stranu lađe

Baci mreže svoje na moju Riječ…“