Sjetim se dana, Oče moj, kada sam izlazio s društvom, tražio smisao i utjehu u lošem okruženju, u alkoholu, u provodima. Sjetim se i svog ponašanja, kada sam pljuvao i Tvoje ime, Oče moj. Tražio sam utjehu među ljudima, tražio sam Te na krivim mjestima. Kad sam pao, kad sam ostao sam, tad si došao Ti. Ti si našao mene, dubine moga srca, snažno si me dirnuo, povukao k sebi i počeo mijenjati nešto u meni, baš tada, kada sam bio na samom dnu.

Došao si u moj život i od njega napravio život. Kroz zagrljaj jedne osobe na stepenicama napravio si veliki zaokret u mom životu. Baš kao što si rekao Ocu Franji: “…ono što ti je prije bilo slatko i ugodno postat će ti nepodnošljivo i gorko, a u onome od čega si prije zazirao nalazit ćeš veliku nasladu i neizrecivu ugodnost.” Isto si učinio i meni.

Tada sam Te istinski zavolio, osjetio istinsku Ljubav, pronašao ono za čime sam tragao cijeli život, smisao. Nisi dozvolio da me odvedu i sve si mi oprostio. Danas mogu sve predati Tebi, svaku svoju muku, želju i zahvalu. Postao si mi poput Brata koji je uvijek uz mene, poput Oca koji ispunjava svaku moju želju, poput Majke koja se uvijek brine za mene… Postao si moj život. Kada god navale bure života na mene, kada se moja duša uznemiri, Ti ju smiruješ kao onu oluju na moru. Jedina želja postala mi je biti u Tvom zagrljaju, u Tvojoj blizini, u Tvojoj milosti, ostati tu na sigurnom, sjediti do Tvojih nogu, u tišini osluškivati Tvoje riječi, Tvoju utjehu. Više se ne bojim što će mi tko reći, više se ne bojim sutra jer znam da si Ti uz mene. Kada god padnem, Tvoje ruke me dižu kad nema nikoga, Tvoja leđa me nose kad više ne mogu, Tvoje riječi su snaga, Tvoje suze su rijeka koja odnosi grijehe, koja preuzima sve na sebe. Zapalio si vatru u meni, sada srce gori od ljubavi, ja želim više Tebe. Od stare stvorio si novu osobu, osobu koja Ti želi zahvaliti na novoj prilici za život svako jutro, osobu koja više ne može bez Tebe. Hvala Ti što si me spasio, što si me vratio k sebi jer sam pronašao svoje mjesto, svoj mir i spas duše.