Što je Isus rekao nakon uskrsnuća?

Kratke rečenice u susretu Njega i ljudi koji su ga prvi vidjeli. A u te rečenice ipak stane sva vjera i cijeli kršćanski život.

Iza nas je tjedan muke Gospodina Isusa Krista, četrdeset dana tišine i priprave za ovo u čemu se sada nalazimo – slavlje Kristova uskrsnuća. Većini kršćana je možda čak Njegova patnja i bol „bliža“ i ponekad više razmišljamo o njoj, nego o Uskrsu. To je na neki način razumljivo jer je muka ono što i mi kroz život prolazimo i lakše se poistovjećujemo. Na Veliki petak zanijemimo pred križem i jedino je tišina dostojna da bude prisutna u promatranju svakog dijela Njegove muke i smrti. No, što kada zastanemo u uskrsnom jutru i poslušamo što tada Isus kaže? Zapravo i ne govori puno toga. U svakom evanđelju pomalo različit opis. Kratke rečenice u susretima Njega i ljudi koji su ga prvi vidjeli. A u te rečenice ipak stane sva vjera i cijeli kršćanski život.

„Marijo!“

Marija Magdalena nije prepoznala Isusa kada ga je vidjela. Ivan u svom evanđelju kaže da je za njega mislila da je vrtlar. Plakala je kraj otvorenog groba jer su uzeli njenog Isusa i ne zna gdje ga staviše. „Marijo“ – reče Isus. Ona se okrenu te će mu hebrejski: „Rabunni!“ On ju zove imenom. Prepoznala je glas tek onda kad je izgovoreno njezino ime, jer joj je bio poznat poziv koji ju je u prošlosti već jednom oživio, koji je njenom imenu i njenoj osobi dao vrijednost i važnost i čini to ponovno. Iza onog „Marijo!“ stoji cijela priča o odnosu Marije i njenog Isusa. U onom „Marijo!“ je i naše ime i naša vrijednost i vjera u Njegov plan s nama.

„Ne bojte se!“

Toliko smo puta čuli ovu rečenicu od drugih, pa i od samog Isusa bezbroj puta u Bibliji. No, Matejevo evanđelje prikazuje Isusa koji je upravo pobijedio smrt, pobijedio ono čega se čovjek najviše boji, kako stoji pred učenicima i kaže: „Ne bojte se.“ Nije li to najsnažnije „Ne boj se“ u cijeloj Bibliji? Nije li ono najpouzdanije, najuvjerljivije? Što to ne može učiniti On koji je veći i od smrti?

„Mir vama.“

Evanđelje po Luki govori o zbunjenim učenicima koji su pričali kako je već prošao treći dan od Isusove smrti, a da se ništa nije dogodilo. Zar nije On trebao otkupiti Izrael? Učenici su bili zajedno zbog straha i žalosti za umrlim, a ne zbog radosti i vjere u uskrsnuće. Sve to razbijaju Isusove kratke i jednostavne riječi: „Mir vama.“ Došao sam kako sam i obećao i ponovno vam dajem svoj mir, kao što sam učinio i na posljednjoj večeri.

„Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.“

Konačno, sa svim onim što je prethodno rekao učenicima vraćajući im snagu i vjeru, šalje ih dalje u svijet, kaže Ivanovo evanđelje. Možda je govorio njima kao svećenicima, no govori i nama svima. U N jegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima i mi ćemo biti svjedoci. Znao je da su ga ostavili na Veliki petak i znao je da su bili kukavice. Znao je i da nisu imali dovoljno vjere da ga prepoznaju u nedjelju. Znao je da su malaksali i malovjerni. No, računao je i s tim. Ta tko ih bolje poznaje i tko nas bolje poznaje, nego On? Računa sa svim našim slabostima, ali nas svejedno podiže i šalje činiti djela u Njegovo ime, iako toga nismo dostojni.

Nekako su se ovdje Isusove riječi poredale kako ih i nama govori. Vrijedan si mi i zovem te imenom tvojim, samo se ne boj i primi moj mir kako bih te mogao poslati u svijet da mi služiš među drugim ljudima. Nije potrebno posebno ni tumačiti ove podnaslove, svakako su to riječi puno puta izgovorene i napisane. Potrebno je pred njima šutjeti. Da, Uskrs je radost i klicanje nakon tišine korizme, ali ove jednostavne i kratke riječi traže onaj trenutak tišine u kojem sjedaju na srce i obnavljaju vjeru. A što i reći, a da je dostojno?