Na jednoj ispovijedi koja mi se urezala u pamćenje, razgovarala sam sa svećenikom o grijehu ljubomore. Iako sam tada još bila mala, bila sam koliko toliko svjesna težine toga grijeha, no u trenutku kada mi je svećenik rekao kako je taj grijeh jedan od onih najtežih, koji sa sobom povlači možda i najviše popratnih grijeha, sjećam se kako mi nije bilo svejedno.

U tom trenutku ljubomoru sam poznavala onako na dječji način i za mene je predstavljala tek vlastiti trenutak slabosti u kojem poželim nešto što posjeduje moj prijatelj, a što ja u tom trenutku ne mogu imati. No, kako vrijeme ide i samim tim polaganim ulaženjem u svijet odraslih lako je prepoznati i upoznati ljubomoru u svoj njenoj „raskoši“.

Ljubomora se nikada ne pojavljuje bez ljudske nezahvalnosti. Teško mi je reći koji grijeh prvi zahvati čovjekovo srce. Jesmo li u početku nezahvalni onime što imamo, pa onda gledamo sa zavišću na sve dobro našeg bližnjega ili nas pak ljubomora sprječava da uvidimo sve ono čime smo blagoslovljeni. Nisam sigurna postoji li pravilan kronološki slijed događaja ili su oba scenarija moguća, ali jedno je sigurno, nezahvalnost i ljubomora su teren na kojem se čovjek vođen svojom slabošću nerijetko posklizne.

Postoji još jedna strana ljubomore koju možda manje poznajemo, a to je ljubomora koja je od strane drugih usmjerena na nas same. Spoznaja slabosti čovjeka pored nas. Vrlo često to je plodno tlo za rađanje oholosti i svega što ona uz sebe nosi. Ohološću dolazimo do pohlepe te ovaj niz postaje sve veći i veći i neće se prekinuti sve dok se naše oči ne otvore.

Koliko puta nam se događa da trenutno u životu imamo sve ono za što smo nekad molili i o čemu čak nismo mogli ni sanjati, a da tome nismo pridali nikakav značaj. Upravo ovdje dolazimo do ključne točke ovoga razmišljanja.

Čovjek svojih blagoslova postaje u potpunosti svjestan samo u jednom slučaju. U slučaju kada sve izgubi. Upravo to je ono pitanje iz naslova kolumne. Što je to u nama tužno? Što nas sprječava da budemo sretni s onime što imamo i da nas raduje uspjeh svih koji nas okružuju. Odgovor na ovo pitanje je jednostavan. Prazno srce. Tužno je srce u kojem nema mjesta za Boga i tužan je život koji nije usmjeren prema vječnosti.

Ostvarenje našeg života treba biti naš jedini veliki cilj. Laka smo meta svijetu današnjice koji propagira usmjerenost na tuđe živote, a zapravo nam se prikazuje samo djelić jedne šire slike. Tko zna na što smo sve bili ljubomorni i zbog čega smo sve bili nezahvalni, a da toga nismo ni bili svjesni.

Iz tog razloga svoje oči usmjerimo prema onome što vrijedi, a naše tužno i prazno srce predajmo Bogu kako bi nas izliječio i poput svetoga Franje učinio radosnim glasnicima Krista Kralja.