U ovom periodu godine – tek ranoj, nadolazećoj jeseni – rado se prisjetim jednog susreta koji je za mene bio od iznimne važnosti.
Ulazeći u, tada, novi period svog života, na samom ulazu me dočekao jedan siromah kojeg sam čak i znala otprije, ali uvijek sam ga zaobilazila. No, ovaj put je bilo neizbježno susresti se s njim, obzirom na to da me, kao što sam i rekla – dočekao na ulazu. Izbjegavala sam taj susret jer me nije baš zanimao, ali zbog nekih drugih razloga bilo je pod moranje naučiti par stvari o njemu koje su mi bile odskočna daska za dalje, za neke nove prilike. Nakon kratkog informiranja o njemu, druženje se ipak nije nastavilo – ja sam ona koja je to sabotirala. Ali ako se nešto treba dogoditi, Bog se pobrine za to, pa sam tako o tom siromahu jednom prilikom čula nešto što me zaintrigiralo, te sam odlučila istraživati malo o njemu, ovoga puta samoinicijativno. Vremenom je postala rutina svaku večer prije spavanja saznati nešto o njegovom životu. Upoznavajući ga, bilo je teško ostati ravnodušan na njegov život, na njegovu volju i upornost, ali ipak me najviše oduševila jednostavnost kojom je odisao taj siromah.
A vrhunac njegove jednostavnosti s kojom me oduševljavao navodi se u sljedećih par rečenica: Pritom se razvedri: “Dođi sestrice smrti! Blagoslovljen da si, moj Gospodine, radi naše sestre tjelesne smrti!“ Subota je, treći dan mjeseca listopada… Franjo je zaželio da ga pospu pepelom – “Za kratko ću ionako biti pepeo!“ Predvečer je počeo pjevušiti, ali ne više svoju omiljenu pjesmu nego Psalam 141. koji počinje: “Glasom svojim obratih se Gospodinu…“ Napokon je utihnuo, usta su ostala malo pritvorena, umro je – PJEVAJUĆI!
Zanima me je li uopće moguće dočekati smrt ovako radosno kao on, unatoč svim mukama koje je imao?! Kako bih se ja osjećala u tom trenutku?
Sve u svemu, divila sam se svom novom prijatelju preko kojeg sam naučila toliko toga iako nikada nismo popričali, pitala sam ga za savjete iako mi nikada nije mogao direktno odgovoriti… Postao je moj uzor po čijem sam primjeru i ja nastojala upravljati svoj put prema Kristu. Kada ne bih znala kako i što zapitala bih se – kako bi siromah to riješio?!
Ovaj način razmišljanja mi pomaže, vodi me… Naravno, uz puno okolišanja jer često odlučim poći sama. Ipak, uvijek je bolje ruku pod ruku s Franjom – čije su noge bile na zemlji, ali je duša čeznula za visinama, i tako sve do kraja krivudave staze – do Krista.
Mir i dobro!