Suživot i suodgovornost

Kada stvarno upoznaš Boga, jedna od želja za koje živiš je ta da ga upoznaju i ljudi oko tebe. Naravno da onima do kojih ti je stalo želiš sve što bi i sebi poželio; ono najbolje, a to je život s Bogom. Kao kršćani suodgovorni smo za život drugih ljudi, hoće li i oni pronaći Boga ili ćemo statirati gledajući njihov put do pakla. To je naša zadaća i Bogu ćemo i za to položiti račun jednog dana.

Na prvom mjestu je, naravno, molitva i pokora za njih. To je na neki način štit kojim se obavijamo i jamstvo da će Bog stvarno čuti naše želje. Sam Isus je rekao: „ŠTO GOD zaištete u moje ime, vjerujte da ste već primili…“ Dakle, molitva u Njegovo ime i po Njegovoj volji. Osim toga, potrebno je vlastiti život u potpunosti okrenuti Kristu, da iz nas isijava ono što će u drugima probuditi zanimanje za takvim životom, ono što će samo po sebi govoriti. „Ako u džepu nosiš mošusov miris, ne trebaš to svima govoriti. Miris će govoriti umjesto tebe. Ti si najbolja propovijed.“

No, postoji treća stvar koju je uvijek malo teže realizirati. Ona gdje je potrebno isprazniti sebe i svoju oholost, a napraviti mjesta ljubavi i slobodi. Zove se opomena. Na nju su oni „malo manje vjernici“ posebno osjetljivi, a oni „malo više vjernici“ ne poznaju granicu kada reći, a kada šutjeti i na koji način reći, a ne uvrijediti. Na stranu sada ono da je najbolje životom propovijedati, poput svetog Franje i brata Junipera (njihov poznati prolazak kroz grad kad su šuteći – propovijedali djelima), već govorimo o trenutku kada se stvarno nađemo u situaciji da trebamo opomenuti. Govorimo o trenutku kada smo dužni reći. Dužni Bogu, jer On na sve načine pokušava spasiti ljude od propasti, bilo preko njihove savjesti, križeva koje dopusti, a na koncu; ljudi koje im pošalje. Ovo zadnje smo ponekad mi. Ne zato što smo bolji od drugih, ne po našim zaslugama, već po Njegovom milosrđu koje nam je dalo milosti, a milost raste kada se dijeli. U nekom trenutku nas treba da opomenemo. Koliko god da je teško i koliko god da znamo kakva povratna informacija dolazi s druge strane (osuda, odbijanje, mržnja), možda baš po tim riječima netko ubere plod. Možda i ne, ali svakako Isus kaže: „U svaku kuću donesite mir. Bude li tko prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.“

Samo, postoji jedan preduvjet. Često spominjan, ali ovdje neophodan. Ljubav. Toliko je važno paziti da ne ponizimo čovjeka kojeg opominjemo i da ga ne ogolimo svojim riječima. Jer, kad mu zatvoriš srce, možeš propovijedati koliko hoćeš, nema koristi. A ljubav; to je ona koja otvara put i srce, ona pravi plodno tlo. Svaki čovjek je po svojoj naravi ranjiv, a rane treba paziti, milovati i ljubiti, a ne bacati na njih težinu riječi koje ni sami ne možemo živjeti. Ljubav napravi i dobar trenutak. Ako opominjemo u svađi i ljutnji, lako je iznijeti sve ono što si odavno vidio i nakupio, a nisi htio reći. Dotad potvrđujemo i tapšamo po ramenu, to je uvijek lakše, dok za opomenu u miru treba hrabrosti i snage.

Na kraju, s razlogom je opomena zadnja na popisu. Naravno da ne treba puno govoriti i opominjati, nego osluškivati trenutak kada smo dužni. To je ljepota, ali i težina suživota s braćom i slatko breme našeg poslanja.

To što nas Bog šalje drugima kao svoje vijesnike jest čisti izričaj Njegove ljubavi. Tko smo onda mi i otkud nam pravo išta činiti bez te iste?