Od samog početka moje srce je govorilo: “Podari mi Svjetlosti!” Falilo je malo te svjetlosti u cijeloj priči, malo one žućkasto – bijele boje na početnim stranicama, ali na kraju su te stranice sjale i pisac ih se nije mogao nagledati.
Onaj dan kada su ruke mladog pisca krenule, nisu stajale. Pisac se nije htio iskazivati svijetu, ali su ga, njemu dragi prijatelji, poveli u svijet, pokazati svijetu njegovu volju, nešto u čemu se pronašao.
I ona poruka. Nevjerojatno je da jedna poruka može promijeniti čovjeku razmišljanje, volju. Sada se smatram piscem koji se prihvatio posla i odlučio napisati hvalu, hvalu Njemu. Napisati Mu hvalu u jednoj noći, nije lako. Otvaram Bibliju i ne pronalazim ništa što može iskazati to: “Hvala Ti, Gospodine!”. U svojoj sam duši osjećala da nema ništa kako bi Mu iskazala koliko mi je zapravo drago. No međutim, tada se otvori jedna stranica. Kažiprst je pokazao na jednu rečenicu koja je moje staze obasjala. To je bila rečenica iz Psalma 18, 29 “Jahve, Ti moju svjetiljku užižeš, Bože, tminu moju obasjavaš!” I tako su se stihovi počeli nizati. I na kraju dođe do savršenstva. Snimanja su trajala mjesec/dva. U nekim tamnim događajima se svjetlo prigušilo, ali nije prestalo da svijetli. Tu je bio Bog koji nam puteve pokazuje. Pokazuje nam da ne može sve biti savršeno. Treba postojati borba. Treba postojati žrtva. I postojala je i isplatila se. Kada je stigla snimka, moje su emocije proradile. Nisam mogla vjerovati da Bog toliko djeluje. Nisam mogla vjerovati da se jedna malena misao iz moje glave može prenijeti na ljudske uši. Nisam mogla vjerovati da će ljudi pjevati Božje stihove koje su moje ruke pisale. Nešto što je ljudskom razumu nerazumljivo, a Bogu sve razumljivo.
I prošao je taj dan. Dan Framafesta, ali ne samo njega, nego dan ljubavi, veselja, radosti, sreće, emocija. Sve su emocije bile prisutne. Nijedna nije falila. Scena je bila obasjana ne samo zemaljskim, već i nebeskim svjetlima. Na pozornici je bio i otac Franjo koji je bodrio svako bratstvo, svaku zajednicu. Bodrio je naš Brig. A Bog je bio na prijestolju i slušao. Slušao je kakve Mu hvale donose mladi ljudi. Gledao je kako ljudi prikazuju Njegovu dobrotu, kako ljudi prikazuju zemaljski svijet, te kako ga On izbavlja.
Bog je rekao narodu da neće ostati u tami. Shvatila sam da bit pjesme nije hoće li biti pobjednička, hoće li ju ljudi slušati, hoće li joj se diviti. Bit je hoće li se svidjeti Njemu, hoće li ju On anđelima nebeskim puštati da ju oni pjevaju u hvali Njemu. Ne znam što me čeka sutra, ne znam što me čeka u daljoj budućnosti, ali jedno znam: ako hodim za Njim da neću hoditi u tami!