Teško je. Teško je nakon pet godina uzeti papir i olovku u ruke i iznijeti svoje osjećaje. Gotovo nemoguće. Osjećaj je neopisiv. Pišem i jedino čime trenutno mogu dočarati kako se osjećam su suze. Mislim da je to dovoljno, ali kratko ću se osvrnuti na svoj framaški put, kako je sve počelo, a kako završilo.
Krenula bih od 2018. godine i sata tehničke kulture u osnovnoj školi. Bila je to sredina drugog školskog sata i sjećam se da su na vrata pokucala četiri srednjoškolca koja su došla predstaviti glasnike. Naša lica su bila dosta zbunjena jer moram priznat, nismo baš znali što su glasnici i kako to sve izgleda. Ipak, odlučili smo otići “iz fore” kao ekipa iz razreda.
Dogodilo se sve suprotno od onoga što smo očekivali. Kao mali devetaši, prvi smo put došli ispred franjevačke galerije koja je odzvanjala pjesmom i veseljem. Framaški. Baš ta framaška radost sačuvala nas je svake subote na glasnicima. Osim framaške radosti sačuvala nas je ljubav prema svetome Franji. Tadašnji framaši su nas naučili kako se srcem voli taj “ludi” svetac kojeg slijedimo.
Subote su vremenom prolazile pa su tako došli i upisi u Framu, što naravno nisam preskočila. Nakon upisa uslijedila su i moja primanja u Framu. Poseban dan, sve dok nije došao još posebniji. Najposebniji. Moja prva obećanja. Dan kada sam dopustila da više neću živjeti ja, nego da će Krist živjeti u meni. Dan kada sam Bogu dala obećanje i izrekla svoje najglasnije: “Evo me!”
Dvije godine bila sam animator i na Brigu provodila svoje dane. Uživala sam s tim ljudima baš na tom mjestu, mjestu uspomena i ljubavi. Ono što mi je na početku zasmetalo su bili neki komentari … ”Šta je bilo za ručak kod fratara?”, “Imate li vi krevet gore?”, ali kasnije mi je to bilo normalno. Kao što moja Lela kaže, tu gdje mi imamo sve, mnogi ne vide ništa i to je stvarno tako.
U četvrtom razredu dolaze izbori i bivam predložena za potpredsjedika u našoj Frami. U tom trenutku, u očima su se skupljale suze i postavljala brojna pitanja u glavi: “Zašto baš ja?”, “Hoću li ja to moći?”, ali u tom trenutku, moja Mara se okrenula prema meni i tiho šapnula: “Snješka, možeš ti to.” Nakon toga, ustala sam i rekla samo jedno, a to je: “Prihvaćam.” Suze su naravno krenule niz moje lice, jer ne bi Snješka bila Snješka, a da ne zaplače.
Nisam ni slutila kakva me godina čeka, a riječ koja opisuje tu godinu bila je borba. Puno boli, puno prolivenih suza, ali i puno blagoslova. Najteža godina, ali najviše plodova i milosti. Na početku godine geslo Primanja i Obećanja bilo je: “I Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.” …tame je bilo, ali Svjetlost nije dopustila da tama nadvlada.
Htjela bih još spomenuti sekciju koja mi je najviše prirasla srcu, a to je glazbena sekcija. Zamislite da stojite u zajedništvu i pjevate Njemu. Pjevate, a u isto vrijeme dvostruko molite. Čudo. I naravno, kako zaboraviti moju čistačku sekciju, po kojoj ću vjerojatno, ostati upamćena. Uvijek sam prigovarala framašima kako sve mora biti čisto, kako se ne može jesti u galeriji nakon čićenja, a oni me uvijek poslušaju i jedu vani, naravno uz prigovore.
Kroz moj framaški put pratile su me i moje, kako mi to kažemo, ovčice. Ljudi kojima samo želim reći jedno ogromno HVALA i da sam preponosna na njih. Kao “čoban”, svoj cilj sam ostvarila. Ispratila sam ih do prvih obećanja, uzela njihovu ružu iz drhtavih ruku i stavila na tau. Time sam obilježila i svoj kraj framaštva.
Što reći, Frama je za mene sve, moja i prva i druga obitelj. Moj Brig, mjesto gdje sam gradila sve svoje uspomene, mjesto gdje sam ostavila svoj trag i svoje srce. Tu sam upoznala ljude za cijeli život, sklopila prijateljstva koja se nikada neće ugasiti. To je mjesto gdje sam naučila kako se voli i moli, kako svaka osoba ima svog anđela čuvara.
Bio je to težak put, pun uspona i padova, ali je ipak bilo milosno, plodonosno, puno ljubavi. Izdvojit ću jedan stih u kojem je sve sadržano: ”…slabost moju trebaš da svu snagu pokažeš.”
Mojim framašima želim još jednom reći hvala za sve. Čuvajte Framu, čuvajte Brig, pokažite svima kako se ludo voli taj svetac. Franjo.
Upamtite da Njegova ljubav uvijek ostaje i čuvajte tu ljubav jer ako ostane ta ljubav, ostat će i bratska ljubav. Nastavite ondje gdje ja sada stajem. Moja framaška iskra i dalje gori i neće se ugasiti jer je Frama dio mene, a ja ću uvijek biti dio nje. Vratit ću se uskoro, možda za deset, dvadeset ili trideset godina, ali uskoro. Na taj Brig, u tu framsku. Znam da me čeka raširenih ruku, a moji framaši radosna srca.
Na kraju svega, želim vam reći da Framu volite srcem i do srca kao što sam i ja. Uvijek budite Franjine ruže, cvjetajte. Ovih pet godina ostat će urezane u djelić moga srca. Brzo su proletjele, ali nisam očekivala da će tako brzo doći taj dan… dan kada odem ti ja.
Volim vas do srca….Božji blagoslov!