Tekst je ovo koji je davno trebao biti napisan, još prije dva – tri mjeseca kada sam službeno prestao biti kolumnist. Pitao sam se ima li uopće smisla sada pisati, nakon toliko vremena, no jednostavno nisam imao mira i nisam mogao tek tako zaključiti to razdoblje, bez da kažem nešto za kraj i oproštaj. Razdoblje je to i uloga koja je imala velik značaj za mene i imao sam potrebu nešto reći za kraj. Možda se upravo u tome krije jedan od razloga zašto pišem tek sada, a nisam napisao onda kada sam to rekao napisati.

Nije da nisam pokušavao, više je tu razloga, jedan su naravno obaveze i u to vrijeme nedostatak samog vremena za pisanje, no u onim trenucima kada sam imao vremena, pisanje mi nikako nije išlo. I uvijek kada bih došao do određenog dijela nastupala je blokada koju nikako nisam mogao preći. Ne mogu sa sigurnošću reći što je uzrok te blokade, ali sigurno je dio u tome što mi je ova uloga, kao što sam već rekao, imala velik značaj na tih, evo sada skoro godinu i pol dana otkada sam prihvatio poziv da budem kolumnist. I činjenica završne i oproštajne kolumne u meni je stvarala određenu vrstu pritiska, kao da JA sada moram nešto posebno reći, kao da sam Boga isključio iz toga i moram priznati da me kasnije bilo i strah uopće sjesti i pisati pa sam tako i odugovlačio. No, kao što sam već rekao, nisam imao mira i morao sam to riješiti, da se tako izrazim. 

Moram priznati i reći da mi je žao što završavam s ovom ulogom, čak sam se pomalo potajno i nadao da bi mogla još malo potrajati, baš sam i pretkraj dobio inspiraciju za još nekoliko tekstova, no vrijeme prolazi i život ide dalje, a vrijeme je i da netko drugi dobije priliku kakvu sam i ja dobio. A upravo je to dobivanje i iskorištavanje prilika koje nam se nude te Božje djelovanje kroz njih jedan od razloga pisanja ovog teksta.

Pisanju svake kolumne uvijek sam pristupao na isti način, uz zaziv Duhu Svetom za pomoć pri pisanju, uvijek sam molio Gospodina da On djeluje preko mene, da mene nema tu, da me nema u tom tekstu u smislu nekakve oholosti, nego da On govori, a da ja samo zapisujem, da samo budem olovka u Njegovim rukama. Možda mi zato baš i nije išlo pisanje jer sam imao neka vlastita očekivanja i želje koje sada za kraj moram izreći. Mogao bih reći da sam izgorio u želji da nešto napišem, a Božju sam volju malo ostavio sa strane. No, kao što sam počeo pisati, molio sam Ga da uvijek dotakne bar nečije srce, da mu te napisane riječi odzvone, budu poruka, opomena, podrška, motivacija, ohrabrenje. Ako nikome i nisu bile, meni u određenim trenucima jesu bile. Možda sve to skupa čudno zvuči, čuj vlastite ti kolumne pomogle, ali u svemu tome bila je veličina ove uloge za mene, i u tome je opet veličina Frame za mene. Na koncu, u svemu tome opet je čudesno Božje djelovanje na mene.

Kada su me pitali hoću li biti kolumnist, brzo sam pristao jer sam rekao da ako budem previše razmišljati da ću vjerojatno odbiti. Nisam puno kalkulirao i brzo sam pristao i na tome sam možda dobio i inspiraciju za prvu kolumnu. Tu prvu kolumnu Tko riskira ne profitira, od početnog zanosa napisao sam čak 2-3 tjedna prije objave. Tada i nikada više. Ostale su se obično završavale u zadnji tren. Znam, vrlo pohvalno za podijeliti, no da se malo narugam na vlastiti račun.

Sada ispada kao da reklamiram svoju kolumnu, kao da se hvalim, možda ispadam bahat i ohol, no ona mi je kasnije bila vrlo važna.

Naime, protekla mi je godina bila pomalo obilježena nekim većim promjenama i odlukama. Jedna od njih bila je promjena fakulteta. Možda se netko sjeća (čisto sumnjam), u uvodnom opisu predstavio sam se kao student elektrotehnike u Splitu, no to više nije tako. Dugo vremena meni je u podsvijesti bila misao kako nisam u svome području, kako nisam svoj na svome, sve dok to nije preraslo u otvoreno razmišljanje i propitkivanje. Vjerojatno možete zamisliti kako je to kada nešto u vama dugo „kuva“ i na kraju počne kipiti. Bile su to zaista velike borbe sa samim sobom i razna vaganja što i kako napraviti. No, čovjek shvati da u takvim trenucima sam ne može ništa učiniti, zapravo čovjek teško da išta i može sam učiniti. Jednostavno je preslab. Ništa je bez Boga. Tako ni ja nisam mogao sam odlučiti, nisam mogao jednostavno odvagati što bi bilo ispravno. Dugo sam molio Boga da mi pomogne, da mi kaže što trebam učiniti. U tim trenucima kao da sam očekivao da mi se sam Isus ukaže i kaže mi trebaš napraviti to, to i to. U takvim trenucima zaglušeni smo tom silnom bukom koja nam se stvori u glavi da onda i ne čujemo Gospodina kako nam progovara, toliko ga želimo čuti, a opet mu ne dopuštamo da dođe do riječi. Ne dopuštamo Njegovom glasu da se probije zbog našeg straha. Tako ni ja dugo nisam mogao razlučiti što je ispravno i što trebam napraviti, možda čak negdje duboko i jesam, ali nisam bio siguran imam li hrabrosti za to. I onda mi počinju dolaziti misli o riziku i svemu što sam pisao u toj prvoj kolumni. Tko riskira ne profitira.

Nakon toga počneš razmišljati o svemu tome, kako si to napisao, a sada, kada ti trebaš postupiti po onome što si sam pisao nemaš hrabrosti za to i toliko se premišljaš, toliko da bi mozak najradije izbacio iz glave. Na kraju se Božji glas ipak probije do tebe i pokaže ti što činiti. Razmišljaš, pa pisao si o tome kako treba preuzeti rizik i da se ne trebamo bojati jer je Bog uz nas, a sada se ti toliko bojiš donijeti odluku za koju si u srcu već razlučio da bi trebala biti za tvoje dobro, pa poslije svega toga, ipak ne možeš biti takva kukavica, tetkica i licemjer. Moraš to napraviti. I na kraju jesam. I ono što trenutno mogu reći da je to bila odlična odluka i da sam opet, ukratko, svoj na svome.

Nekim ljudima možda je čudno i smiješno što idem dijeliti nešto ovakvo, netko bi sakrivao i stidio se što tako mijenja fakultet ili barem ne bi ovako javno govorio o tome, smatrao bi to neuspjehom, no meni nije problem to otvoreno reći i posvjedočiti kako Bog djeluje. Posebno kada je to vezano uz Framu koja mi je toliko toga dala i kojoj sam toliko zahvalan na svemu.

Bog može svaki naš pad i neuspjeh okrenuti na dobro ako smo ga mi spremni slušati i slijediti. On je uvijek tu s nama u svim našim borbama i neće nas nikada ostaviti. Tako je i meni pomogao u mojim najtežim trenucima.

Rekao sam da mi je ta protekla godina bila, pa reći ću u najmanju ruku čudna i nezgodna, a ova kolumna i pisanje tih tekstova bila je jedan od mojih oslonaca i bliskih poveznica s Bogom. Ti tekstovi često su bili moja trenutna razmišljanja ili opažanja i nerijetko su bili poruka meni samome. I kao što sam već spomenuo da je ovdje prvenstveno riječ o prilikama, ta jedna prilika koju sam ja dobio imala je toliki utjecaj na mene. Na kraju, opet sam se vratio i na Framu i iz te jedne prilike rodile su se i druge.

Ta Frama jedan je vrlo čudan pojam. Došao sam u nju, sada već davne, 2015. godine i uz taj jedan prekid prošle godine, ali u kojem sam i dalje kroz kolumnu ostao povezan s njom, evo me i dalje u njoj, godine Gospodnje 2022. Koliko god da si u Frami uvijek te nešto iznova privlači i drži blizu. Na kraju, možeš ti otići i otići ćeš jednoga dana iz Frame, ali Frama baš i ne ide iz tebe. Frama je obilježila evo sada već trećinu moga života i dala mi je mnogo toga. Dala mi je puno prilika, neke sam iskoristio, neke ne, ali u tome je i poanta. Prilike će se nuditi, a onda je na svima nama hoćemo li ih prihvatiti ili propustiti. Na nama je hoćemo samo biti članovi Frame ili Framaši, s velikim F. Svaki dan je sam po sebi jedna prilika za nešto, a onda nam Frama nudi dodatne prilike.

Uvijek ću pamtiti svoj prvi seminar na Frami, taj područni seminar za animatore, možda prva veća i značajnija prilika koju sam prihvatio na Frami. I dan danas s tog seminara pamtim jednu rečenicu s jednog od predavanja. Bila je to parafraza jedne poznate izjave bivšeg američkog predsjednika Kennedyja, a glasi ovako: „Ne pitajte što vaša Frama može učiniti za vas, već što vi možete učiniti za svoju Framu.“ I ta rečenica često me vodila kroz te protekle godine, nekad svjesno, nekad nesvjesno, ali uvijek mi je na neki način oslikavala naše framaštvo. Frama ne djeluje na način da će nam iz vedra neba nešto dati, ne znam, da će nam možda čim se upišemo stvoriti pored nas najboljeg prijatelja za cijeli život ili da ćemo mi odmah iste sekunde poslije upisa u Framu imati odličan odnos s Bogom. Frama ne djeluje na takav način. Ona nam pruža prilike da sve to ostvarimo, ali ne radi ništa umjesto nas, daje nam priliku za vlastitu izgradnju, upoznavanje ljudi, razvijanje talenata, razvijanje odnosa s Bogom i brojne druge stvari koje je nemoguće sve pobrojati. Ali za to treba nas. Nas koji ćemo se odazivati na pozive dobra. Nas koji ćemo se odazivati na akcije, uloge i prilike koje nam se ponude. E tako ona djeluje. Prilike. A onda je na nama, odazvati se ili ne, uzeti ponuđeno ili propustiti, biti samo pasivni ili aktivni član, odnosno framaš. Tu je to pitanje što mi možemo učiniti za Framu. Odazvati se na prilike, odazvati se na poziv dobra.

Nije Frama mjesto gdje ćemo sada biti zaštićeni apsolutno od svega ili da na Frami možda nećemo doživjeti neke teške trenutke, ali tako i treba biti, jer je to jedna zajednica nesavršenih, ali od Boga pozvanih na usavršavanje. Bog ne bira savršene, nego usavršava odabrane, a upravo je to bilo i geslo jednog našeg seminara. E to je Frama, ne samo obična zajednica, nego bratstvo u punom smislu te riječi, druga obitelj.

Evo, dragi moji čitatelji, doveo sam do kraja i ovu posljednju kolumnu, bila je to opet možda jedna neobična i podosta osobna ispovijest, ali pisana je iz srca kao i sve ostale, uvijek sam se trudio davati maksimum od sebe i nadam se da je bilo neke koristi. Hvala vam svima na čitanju, hvala Frami na ponuđenoj prilici i na kraju hvala dragome Bogu na svemu ovome. Uskoro ćemo se, nadam se, možda čitati na jednom drugom mjestu, a sad, šta ću, odo malo u jutubere, to je sada popularno. HVALA!

P.S. Ako se netko slučajno pita odakle ovi medvjedi, ne znam ni ja, bili su mi zanimljivi kad sam naišao na njih.