Tragala sam i ja kao svi za zemaljskim bogatstvom i ljubavlju ovog svijeta. Razumijevanju od strane ovog svijeta. Prihvaćanja ovog svijeta.

Krenula sam od toga da me je lako voljeti. Iako mi nije bilo jasno zašto tako mislim, odlučila sam vjerovati da je uistinu tako. Sve sam nekako vagala i činila po onome što mi okolina naređuje, hodala po užetu mišljenja svijeta dok su mi pljeskali, vjerujući da ću doći do kraja tog užeta. Voljena.

Krenula sam od pretpostavke da, iako je teško, da sam vrijedna ljubavi. I radila sam na svemu onom što je dobro i borila se s onim što je loše u meni, nadajući se da će to biti dovoljno da se svidim masi. Ali, međutim, shvatila sam da je buka nezadovoljstva publike preglasna. Da su pločice previše klizave i da su vage krivo sastavljene. I da nakon borbi da se svidim svijetu, na kraju dana ostajem samo ono što sam bila. Shvatila sam da pljesak publike ne nadoknađuje ono ruganje koje dolazi nakon moga pada. Ali, to je taj svijet.

Svijet koji će od tebe tražiti ljubav, ali ti ju neće uzvratiti. Svijet koji će te raniti i lijepiti flastere po ranama. A to je još gore, jer flaster čini mi se otpadne i prije nego se zalijepi. Svijet koji će te svakodnevno izgladnjivati i davati “hranu” koja te neće zasititi. To je taj svijet koji će glumiti da je u njemu sve što ti je potrebno, a ostaviti će te praznoga.

Ali taj svijet je jedno veliko ništa kad dopreš do Onoga koji je Sve. Kad dopreš do Krista koji ti pruža ruku, odijeva te i hrani. Koji ti rasvjetljuje sve tvoje tamne staze i ispunja svaku tvoju prazninu. Koji ti hrani i dušu i tijelo u svakodnevnoj žrtvi na oltaru. Krist koji ostaje vjeran svojim obećanjima! Krist za koga si stvoren i koji te čeka da to shvatiš, On koji je pazio na tebe da se ne ozlijediš od pada s klizavih pločica. Krist koji te voli jer zna da si vrijedan ljubavi! Sama Ljubav koja te voli, jer te tako lako voljeti.