Tebi pišem i čekam Tvoj odgovor.
Pišem Ti svoje misli nekim neshvatljivim redom.
Ali ja znam da Ti razumiješ moje krivudave crte i izmiješana slova.
Svaku riječ.
I onu rečenicu koju nisam mogla dovršiti zbog ruke koja se trese i suza koje su razlile tintu po mome pismu.
Isuse, znaš, ponekad stanem…
Tada kada prestanem pisati Tebi sve stane, prestane, umine i nestane.
Na kraju shvatim da odmor nalazim jedino u Tebi.
Kada Ti pišem toliko ljepote procvjeta mojim mislima, prelije se toliko boja mojim osjećajima.
Isuse, znam da si tu i kada dugo čekam Tvoje odgovore.
Znam da si tu i kada sam sretna i kada sam tužna.
Sa mnom si u miru, u tišini.
U smijehu i u gorkom plaču.
Volim Te, Isuse!
Kada sam ti blizu moja duša cvate poput drveća u proljeće, a srce mi kuca od radosti.
Molim te, oprosti mi, ako ti šaljem previše pisama.
I oprosti mi što ponekad ne razumijem što piše u pismu ili kada se razljutim jer dobijem odgovor koji ne želim čuti.
Oprosti.
Toliko nam trenutaka promakne jer uporno tražimo odgovore koje želimo čuti, umjesto da prihvatimo Ljubav i ljepotu koja nas je dotaknula.
Pitam se, ima li u našem razgovoru nečega nedorečenog?
Misli prelistavam.
Vraćam neke početke bez početka, krajeve bez kraja.
Pokušavam shvatiti.
No, shvaćam da je sve rečeno.
Koliko mi se god nejasno sve to činilo.
Ali čudesno je to. Sve je u isto vrijeme znano i neznano.
Čudesna je Tvoja Ljubav.
Kada bih barem mogla zapisati taj osjećaj.
I barem na trenutak svima pokazati da je Tvoja Ljubav
Jedina.
Prava.
Najljepša.
Najiskrenija.
Osmijehe prosipam riječima.
Otkucaji srca prate moje misli.
Možda ove rečenice nisu u potpunosti jasne, ali nije toliko važno da se napisano i razumije.
Kada duša piše ona ne pita čitatelja koliko je spreman prihvatiti ono što zna i ono što ne zna.
Dragi Prijatelju, dok polako završam ovo pismo želim Ti reći da Te volim i nadam se da ćeš se i ovaj put uspjeti snaći u labirintu slova, riječi i nedovršenih rečenica.
Do tada čekam Tvoj odgovor.