Sigurna sam kako smo se svi susretali s pojmom zahvalnosti. U teoriji, svi više manje znamo što je zahvalnost, no primjenjujemo li ju zaista u praksi?

Znate one događaje koji vam su uvuku duboko u srce, neprestano razmišljate o viđenom ili doživljenom, te na temelju toga preispitujete sami sebe?

Upravo takav jedan događaj bit će tema današnje kolumne. Bio je četvrtak, sjećam se, negdje oko 22 sata navečer. Stajala sam na prepunoj autobusnoj stanici. Večer je bila jako hladna. Nesvjesno sam se zagledala u neki limeni pravokutnik, koji je, valjda, nekada prije služio kao gradski izlog. Bio je svega par koraka od svih nas što smo ondje stajali. Jako je malen, možda nekih pola metra dug i isto toliki širok. Zaista nije u dobrom stanju, jedna strana je gotovo čitava otpala. Ne znam zašto mi je taj prizor odvukao pozornost. Tako zagledana, u jednom trenutku primijetila sam da se unutra nešto miče. Točnije netko. Bolje sam pogledala da vidim o čemu je riječ. U jednom trenutku sam shvatila… To je nečiji dom. Ta oronula limena kutija je nečiji dom. Unutra sam vidjela stare pokrivače, par komada odjeće i ništa više. Znala sam da ima beskućnika. Ne mogu reći da nisam. Ali zar tako? Na očigled svih nas. Na jednoj od najprometnijih stanica? Sve to nalazilo se s moje lijeve strane, a s desne strane stajala je grupica mladih koja je vodila razgovore o tome što će kupiti sutra, te koje će sve trgovine posjetiti (a sutra je bio “crni petak”) kako bi ulovili najbolje stvari po najboljim cijenama. Osjećaj koji se u meni javio bio je poraz. Poraz današnjeg društva. Ovo nije kritika skupini koja je stajala pored mene u tom trenutku, kritika je to nama kao društvu. Prisjetimo se sada onoga s početka kolumne; zahvalnost. Sada razmislimo jesmo li dovoljno zahvalni. Koliki puta smo nezahvalni na odjeći koju imamo? Želimo još i još. Biti u trendu, u korak s vremenom. Pa želimo veći ormar. Jesmo li zahvalni što svaki dan imamo što pojesti, popiti, gdje spavati? Razmislimo, jesmo li zahvalni što si možemo priuštiti bilježnice iz kojih možemo učiti, što imamo priliku ići u školu, na posao. Vani su ogromne hladnoće, a zamislite, netko živi doslovno vani. Jesmo li zahvalni što živimo u toplome? Čovjek u toj limenoj kućici bio je sam. Jesmo li zahvalni na zajedništvu koje u obitelji imamo? Mogli bismo ovako u nedogled. Postoji nebrojeno mnogi stvari na kojima možemo i trebamo biti zahvalni. Ovaj moj primjer je vjerojatno jedan od tisuću takvih. Možda ne možemo pomoći svima njima koji nemaju ono što mi imamo. Ali možemo učiniti nešto  veliko za duše; biti zahvalni. Svaki dan treba biti ispunjen dan, pun zahvalnosti, jer oči su se otvorile i ovo jutro. Noge nas nisu izdale ni ovoga dana kad smo na njih stali. Dan zahvaljivanja što zdrav čovjek samostalno može jesti, hodati, stajati. U danu svako vrijeme treba biti vrijeme spoznaje da čovjek voli i da je voljen, da je sposoban primijetiti i vidjeti dobro, prepoznati kvalitetu i vrijednost bližnje osobe.

Ukoliko još uvijek ne znamo zahvaljujemo li dovoljno, odgovorimo u svojim srcima na pitanje “Što bih sutra imao da se probudim samo sa onim na čemu sam jučer zahvalio?”