Vladimir: Sutra ćemo se objesiti ako Godot ne dođe.

Estragon: A ako dođe?

Vladimir: Onda smo spašeni. Onda idemo?

Estragon: Idemo! (Ne miču se s mjesta)

Da se razumijemo, iako kolumna nosi naslov Beckettovog svevremenskog klasika, ja u istoj neću analizirati djelo kao takvo. Zbog čega onda Godot? Upravo zato, jer je Beckett u ovoj tragikomediji do kraja razgolitio apsurdnost ljudskog djelovanja i razmišljanja, a izgubljeni likovi, besmisleni razgovori, uzaludna nadanja… slika su svih nas. Djelo zbog svoje svevremenosti prelazi granice književnosti i ulazi u naš svakodnevni život. Pa tako, “čekanje Godota” postaje uzrečicom koja označava beznadno iščekivanje nekoga ili nečega što bi nas moglo spasiti, iako ni sami u to ne vjerujemo. Nismo li to mi? Svi mi stvaramo nekog svog Godota, koji će doći i uvesti nas u bolje sutra uz naš naravno, minimalan ili nikakav trud. Ali to je samo iluzija, koja je opasna kako za nas, tako i za druge oko nas.

U našim životima počesto vrijeme i drugi ljudi igraju ulogu čuvenog Godota.

Prvi je Godot vrijeme!

“Sutra ću.”
“S nedilje ću.”
“Smirit ću se kad se oženim.”
“Učit ću kad pođem na faks.”
“Ispovidit ću se za Božić.”

To su bili samo neki od primjera. Iako vrijeme kao takvo ima određenu snagu, ne možemo od vremena očekivati da odradi naš posao. Vrijeme je tu, ono je uvijek isto, a mi smo ti koji djelujemo u tom vremenu. Ne postoji dobro ili loše vrijeme, već postoje dobri i loši ljudi. Neće sutra donijeti bolje ljude, već ljudi donose bolje sutra. Vrijeme nam pruža priliku, a mi smo ti koji ju možemo iskoristiti. Ja svojim odgađanjem neću napraviti ništa, štoviše, prokockat ću priliku koja mi se pruža. Vrijeme je i ujedno naš najljući neprijatelj, koji nemilosrdno bježi i krade nam dane, a na nama je da djelujemo i činimo unutar tog vremena. Na nama je da djelujemo sada. Promjena počinje sada, a ne sutra.

Drugi su Godot ljudi!

Nama dragi i bliski ljudi su često ti u kojima vidimo nadu i svojevrstan spas. Često su oni ti koji nas podižu iz pepela. Ima li išta loše u tome? Netko će možda reći da ima, ali je sasvim prirodno da u drugoj osobi tražimo toplinu i bliskost. Ali gdje nastaje problem? Problem nastaje kada drugoga počinjem pretvarati u svoga Godota. Problem nastane kad drugoga “ukalupim” u svoja nerealna očekivanja i pridam mu “godotovski” značaj i nerealnu odgovornost. Na taj način uništavam sebe i drugoga, ali i razaram cjelokupan odnos. Također, ovakvim “godotovskim” stavom negiram slobodu drugoga koja je nužna za razvoj odnosa. Upravo se protiv ovakvog stava može boriti slobodom. Oslobađanjem samih sebe od nerealnih i nemogućih očekivanja, te oslobađanjem drugih od “godotovske” odgovornosti, dolazimo do suočavanja sa stvarnošću. Stvarnost je često surova i bolna, ali suočavanje sa istom ima itekako ljekovit učinak.

Vladimir: On neće doći večeras?

Dječak: Ne, gospodine.

Vladimir: Ali će doći sutra?

Dječak: Da gospodine.

Upravo je suočavanje sa stvarnošću ono što ću iskoristiti kao zaključak. Vladimir i Estragon nisu prihvatili stvarnost i nastavljaju živjeti u iluziji. Nisu shvatili da “Godot” nikad neće doći. Nisu shvatili da je “čekanje Godota” uvijek “čekanje Godota”, te nikad neće postati “dolazak Godota”. Što onda učiniti? Jednostavno je, treba prihvatiti stvarnost i napustit iluziju. Potrebno je shvatiti da moju situaciju neće riješiti ni drugi, ni vrijeme, ni Godot… već je to moja odgovornost i zadaća. Potrebno je prestati uzaludno čekati i početi djelovati, jer čovjek ne smije biti pasivni promatrač svoga života. I kolumnu završavam sa nekoliko Vladimirovih misli.

“Učinimo nešto dok nam se pruža prilika. Mi nismo svaki dan nekome potrebni. Povik što smo ga maločas čuli upravljen je cijelom čovječanstvu. Ali na ovom mjestu i u ovom trenutku čovječanstvo smo mi, htijeli mi to ili ne htijeli. Iskoristimo to dok još nije prekasno.”