Ja sam Marko Sesar, imam 20 godina i studiram Elektrotehniku i informacijsku tehnologiju u Splitu.
Na Framu sam došao u 1. razredu srednje škole, naizgled bi se reklo slučajno i bez nekog posebnog motiva, ali s Bogom znamo da takve slučajnosti ne postoje (odnosno naknadno saznamo).
Prve dvije godine nisam se nešto posebno isticao, ali unatoč tome neki ljudi su u meni prepoznali nešto. Jedan citat sa sabora naše Frame posebno me dotakao (“Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake”, 1 Kor 1, 27) i otada je sve nekako drugačije išlo. Uskoro sam dobio poziv za animatora što sam i prihvatio, a malo iza toga izabran sam u Vijeće Frame kao blagajnik.
Nakon što sam tu godinu proveo kako najveća “cicija” u gradu, opet sam izabran u vijeće, ovoga puta kao predsjednik. Za te dvije godine u mom životu mogu slobodno reći da su mi bile najljepše i najispunjenije u životu dosad. Nakon 5 predivnih godina u Frami Široki Brijeg moje službeno framaško putovanje je tu završilo, a nastavio sam ga u Splitu u Frami Gospe od Zdravlja i kao član Hrvatskog nadzemlja, ali u srcu uvijek ću biti framaš s Briga.

Zovem se Gabrijela Rajič i imam 22 godine. Studentica sam 1. godine Diplomskog studija Arhitekture i urbanizma u Zagrebu.
Framaški put započela sam u 8. razredu osnovne škole upisom u Velike glasnike sv. Franje. Frami pristupam u 1. razredu srednje škole kako bih iz bližeg sljedila Krista po primjeru sv. Franje.
Nakon dvije godine formacije u Frami i upijanja svega što mi nudi dolazi vrijeme služenja bratstvu. Preuzimam Likovnu sekciju te službu animatora i tajnice u Vijeću Frame. Zatim sam izabrana za predsjednicu čijom službom pišem zadnje stranice framaštva zaključujući jedno prekrasno poglavlje u životu. Iako već neko vrijeme nisam članica Frame još uvijek berem od njenih plodova i zahvalna sam za sve blagoslove koje sam kroz nju primila.

Zovem se Luka Slišković, imam 17 godina i idem u 4. razred Gimnazije fra Dominika Mandića na Širokom Brijegu.
Na framu sam došao u prvom razredu, i za razliku od nekih, ne mogu se pohvaliti da sam obnašao ovu ili onu službu, da sam se nešto posebno isticao… zapravo moje framaštvo obilježeno je određenom pasivnosti, što nimalo nije pohvalno, ali je nažalost tako. Dramska je sekcija jedina u kojoj sam djelovao i u kojoj djelujem. Zapravo, tu sam se na neki način “uhljebio”. Ali ove godine imamo određeni pomak, ove godine sam jedan od kolumnista. I glavno pitanje koje mi je zujalo kroz glavu i koje još uvijek zuji glasi: Kako naći temu koja je u isto vrijeme poučna, framaška, orginalna, zanimljiva…itd? To je jako težak zadatak. Zato se unaprijed ispričavam, jer ni za jedno ne mogu garantirati. Ali to nije moja stvar, ja ću nešto pokušati napisat, a na vama je da procijenite!

Ja sam Renata Ćorić. Četvrti sam razred Gimnazije fra Dominika Mandića.
Kada sam se upisala na Framu, 2017. godine, prvo sam odabrala medijsku sekciju koja me najviše privukla. Uvijek sam voljela pisati, a to mi je bila odlična prilika da iskoristim i još više nagodradim svoj talent. U trećem razredu, upisala sam se na dramsku sekciju da se okušam u nečemu novom. Sami po fotografijama možete vidjeti koliko nam je tamo dobro i zabavno. Međutim, pisanje je moja prva ljubav i nešto čemu se ja uvijek vraćam.
Postoji jedna rečenica koju sam čula na jednom predavanju. Ona me svaki dan iznova i iznova pokreće i daje mi snagu da radim ono što volim, a glasi ovako:
Jednoga dana kada staneš pred Njega, On će te upitati: “Što si uradio s talentom koji sam ti dao?”
Što ćeš ti odgovoriti?
Nadam se da ćete uživati čitajući kolumne, kao i ja dok ih pišem. 🙂