Godine koje su prošle daju mi snagu da lakše hodam prema nadolazećim  godinama. Vjerujem u penjanje uz planinu kao i silazak s nje. Svi se mi penjemo, svatko na svoju planinu života i svi bez izuzetka jednom moramo sići. No, sjetimo li se kada smo na vrhu kakav je bio naš prijeđeni put? Bio naš put lagan ili težak, ipak smo tu da ga pregazimo. S jedne strane sam bila ja, s druge strane planina života. Između nas rijeka. Rijeka je polako tekla, žuborila je svoju priču. Nisam je osluškivala.

Pitam se: “Je li mi nešto htjela reći, a možda mi je samo poželjela sretan put.” Moram sama na svoju planinu života, spremna ili ne, vrijeme je to donijelo. U ruci nosim dva svežnja. U jednom su moje želje i molitve, a u drugom savjet i blagoslov roditelja. Oba svežnja držim čvrsto, ne želim nijedan ispustiti. Oba su mi jako važna. Promatram planinu i čini mi se dostižna i mislim “ma lako ću ja do vrha”. Ali Bog možda ima drugi plan. Možda će svežanj mojih želja odnijeti ona brza rijeka koja mi je bila prepreka na početku. Ne znam hoću li krenuti pravom planinskom stazom ili ću odabrati krivu. Ja ipak krećem, krećem kao planinar, ali bez opreme za posljedice pada, bez hodačkih štapova, bez kompasa…

Biram stazu i polako krećem. Već na početku staze dočekala me oštra drača, a moje su tenisice imale tanke đonove. Već sam tu osjetila bol, ali ubrzo sam prešla taj dio. Neki su krenuli i već tu odustaju, vraćaju se, ali ja opet idem dalje. Naporno i lijepo je moje planinarenje. Nailazim na gustu šumu, lomim grane koje su mi prepreka. Iza tih prepreka osjećam čisti zrak, udišem ljepotu planine, ali opet me ledi zima pa me tope kiše, no na kraju dolazi Sunce suši me i grije. Cijelo se vrijeme pitam ima li ovoliko prepreka na drugim stazama, pitam se jesam li ja pravu odabrala? Neki glas mi govori: “Sve dok u svežnju držiš čvrsto svoje želje i molitve i ideš ih ostvariti nisi na krivoj stazi.” Put je težak i strmovit, ponekad je samo jedan kamenčić dovoljan da me vrati metrima nazad, ali borim se i idem dalje. Na svojoj sam stazi srela mnoge ljude. Jedni idu bez zapreka prema vrhu i ne osvrću se na druge. Jedni odustaju odmah na početku staze.

Možda je tako bolje, možda je bolje ići sam nego u pratnji onih koji lako odustaju. Ja idem laganim korakom, Bog moj me prati. Put je dug, ali želim ga prijeći i na vrhu planine života stati. Znam da će doći taj dan, ali put je još dug. Oni koji se sada penju znaju što sam htjela reći, a oni koji su već na vrhu svojih planina neka se odmaraju i skupljaju snagu za silazak.