Još smo jedna vrata zatvorili. 365 dana je iza nas. Iza nas su dani radosti i svjetlosti, ali i dani tuge, razočarenja i beznađa. Sigurna sam kako smo svi doživjeli da stvari ne idu onako kako smo zamislili. Nismo li često bili kao putnici bez kompasa? Putnici koji pod svaku cijenu žele realizirati svoje planove i namisli, putnici koji se uzdaju u svoje snage i slijede smjernice koje su sami postavili? Jesmo li spremni popustiti kormilo koje smo tako čvrsto primili u svoje ruke i prepustiti Ocu da nas vodi? U svakome od nas postoji unutarnja navigacija koja pruža smjernice i put na kojem nikada nećemo zalutati. To je uzdanje u Božju navigaciju. To je duboko uvjerenje da postiji čvrsta Ruka koja nas vodi. Navigacija vozača usmjerava kamo treba ići samo ako je on odluči iskoristiti, govori mu gdje da skrene, kada da uspori, te naposlijetku mu govori rečenicu: “Stigli ste na odredište!” Ukoliko vozač odluči ne slijediti navigaciju dok se vozi nepoznatim cestama, kolike su mogućnosti da će stići na odredište? Hoće li ikada čuti spomenutu rečenicu? Tako isto je i s nama. Vjera u Božju navigaciju pruža smjernice i mir u srcu čak i kada se suočavamo s nepoznatim stazama i izazovima koji nam izgledaju nepremostivo. Koji je naš krajni cilj? Nije li to Kraljevstvo Nebesko? Što će se dogoditi ako se ne držimo puta Gospodnjega, ako ne slijedimo Njegove smjernice, Njegov putokaz, ako ne pustimo Njega za kormilo? Vjerojatno će put do odredišta biti znatno teži. Kako onda razviti ovu vrstu pouzdanja? Prvo, to zahtjeva otvorenost srca i uma. Potrebno je povjerovati da postoji više od nas samih, otvoriti srce i osluškivati glas s Nebesa. To naravno zahtijeva i ogromno strpljenje. Poneki put sve izgleda tako nejasno, nelogično, kao da se magla spustila na naš put i ne vidimo izlaza. Ali strpljenje u Božju navigaciju zahtijeva strpljenje i pouzdanje da će magla s puta nestati i da će se pravi putokaz pokazati u pravo vrijeme. Uzdanje u Boga potiče nas i da razvijemo vlastitu unutarnju snagu, te rastemo kao osobe. Uzdanje u Božju navigaciju ne znači da ćemo izbjeći svaki izazov, da će svaki korak biti bez poteškoća ili da neće doći trenuci koje ne razumijemo. To znači da čvrsto vjerujemo da nakon kiše stiže sunce, da nakon buke stiže mir, da nakon straha dolazi spokoj, da nakon smrti dolazi život. Da vjerujemo da nije kraj ako nije dobro. Zato, dok se opraštamo od stare godine, a pred nama se otvara neistražena obala Nove godine, dok smo ispunjeni mješavinom nade, strepnje i uzbuđenja.

Kao mornari na neistraženom moru života suočavamo se s valovima izazova, olujama neizvjesnosti i mirnim vodama radosti. Ovo je pravi trenutak da razmislimo o tome da prepustimo kormilo našeg života većem kapetanu – Bogu