Bilo je to i ne toliko davne 1991. godine. Samo sjećanje budi u nama bujicu osjećaja, od tuge i boli do ponosa i zahvalnosti. Jako teško razdoblje za sve Hrvate, a najviše za one koji su i sami proživljavali tu agoniju. Vukovar je postao Grad heroj, grad u kojemu su mnogi prolili svoju krv braneći Lijepu Našu. Majke su ostajale bez sinova, žene bez muževa, djeca bez roditelja. Za mnoge se ne zna što su proživjeli, koliku su žrtvu podnijeli za svoju domovinu. Jako je teško živjeti ne znajući što se dogodilo s našim najmilijima, teško je ne moći otići na grob, pomoliti se i zahvaliti im na svemu što su učinili da očuvaju i obrane ono što je naše. Boljelo je. Boli idalje. Boljet će zauvijek. Ali, što im je davalo snagu da nastave dalje unatoč svemu tome? Odgovor je jednostavan. Bog i krunica. Jedino u što su se mogli uzdati, jedina nada i utjeha bio je Bog, jedino oružje bila je krunica. Stoga Te molimo, Gospodine, blagoslovi, čuvaj i daj snage svima onima koji tragaju za svojim najmilijima, svima koji su u toliko malo vremena izgubili sve, ali idalje ostali na Tvome putu. Pomozi i svima onima koji su izgubili vjeru i nadu, pa otišli tražiti utjehu daleko od Tebe. Daj im, Gospodine, da se vrate na pravi put. Dobri Spasitelju, svim našim poginulim braniteljima i svima onima koji su stradali i prolili svoju krv na tom svetom tlu, daj pokoj vječni, nagradu za sve što su učinili da mi danas imamo slobodnu i nezavisnu Domovinu. A nama podari zahvalnosti i poštovanja prema svima njima. Nedostaju. Nedostajat će zauvijek. Učinimo ih ponosnima da vide koliko je vrijedilo.

Neka se nikada ne zaboravi!