Vukovar

Mir. Odjednom je nestao mir. Zlo je počelo parati oblake, a poslije noći kao da nije nastupio dan. Uši su se počele navikavati na jecaj, noge na bijeg, a srce na tugu. Kada ni krov nije mogao pružiti zaštitu od kiše, kada je jedini pokrivač postala krunica u rukama neutješnih majki. Bože, Ti si bio tu. Ti si bio tu i kada je majka s bolom jedincu ljubila obraz. Ti si bio tu kada se sin sa suzom u oku obećavao vratiti u njezin zagrljaj. Ne znajući da će otići pod zagrljaj zemlje. Znam, Bože, nisi ih napustio. Jedini zid obrane bio si Ti, a jedino oružje u rukama je bila molitva. Uši su se navikle na jecaj, noge na bijeg, a srce na tugu. Ali Ti si bio tu. Netko bi pomislio da si samo promatrao i šutio. Ali Ti si bio tu kada je dijete preko noći postalo odraslo. Ti si bio tu i kada je njegov smijeh pretvoren u suzu. Kada je ono u strahu prekrivalo oči, znam, Ti si bio tu. I kada je ljuljačka ostala prazna, kada je ostao samo vjetar da je njiše. Znam, nisi napustio taj grad… Oblaci. Lokve krvi. Muka. Tutnjava granata. Uši su se i previše navikle na jecaj. Noge su se previše navikle na bijeg. A srce, ono samo zna za tugu. I završetak. Ali pogled prema nebu je obećavao nešto više od samoga završetka. Odveć umornom narodu, nebo je bilo snaga. Ti si njemu bio snaga, moj Bože. Ranjenom vojniku bio si melem. Izgubljenom sinu Ti si bio put, a uplakanoj nemoćnoj majci bio si oslonac. Dok su usne nizale Zdravomarije i dok su prsti prelazili preko krunice. Ti si slušao. Bio si tu. To znam. Moj Bože, nisi ih napustio, kao ni onu jednu svoju zalutalu ovcu. Tražio si ih. I kraj nije nastupio. Nastupio si Ti. Bolji početak. Ali samo je takav početak s Tobom, moj Bože. Oblaci. Lokve krvi. Muka. Tutnjava granata. Ti si bio, Bože, ušima tišina, nogama odmor, a srcu utjeha i kraj nije nastupio.