Ima nešto u čovjeku što mu, pa ni uz najbolju volju, ne da kročiti pravo stazom života. Ima nešto zbog čega se konstantno osvrće natrag sam sebi podapinjući korake. I ima nešto što mu zaustavlja hod i oteža noge da ne može poći dalje. Ima nešto što se zove sjećanje. Bilo ono lijepo, nadahnuto, bolno ili ‘pak deprimirajuće; sjećanje na nešto iz naše prošlosti nam zaokuplja misao i na se skreće naš pogled. Koji bi dio tijela trebalo umrtviti, koji dio nas iščupati, da nestane taj neizmjerno neobjašnjiv fakat života? Treba li tomu uopće težiti? Ne znam ni sam kakav bi to život bio da nema sjećanja, ili da uopće nemamo sposobnost pamćenja. Svaki trenutak bio bi kao buđenje iz sna koji je trajao cijeli život; svaka osoba bila bi stranac, a svaka prepreka uvijek novi izazov. I nostalgija; to divno, sasma nalik na katarzu, i bolno ugodno stanje duha. Čovjek bi trebao voljeti boraviti u tom stanju. Čak težiti njemu. U njoj kao da se sastaju i čudno sudaraju žudnja za nepoznatim i žal za nepovratnim. Ali na tome treba ostati. Jesenjin je jednom prigodom ovako kazao: “Često sam odlazio i okretao se. I kažu, tada se poželiš vratiti. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam; ne treba se vraćati. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati.” I tu je upravo srž svega. Srž citata koji je misao vodilja ovog kratkog razmišljanja. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti. Budućnost pripada onima koji se mogu (i znaju) ne vraćati. Koji znaju da se ono vrijeme i onaj prostor, oni osjećaji i ona iskustva jednom doživljeni, više nikada neće ponoviti u tom istom obliku. I zbog toga je bolna ta nostalgija. A naročito kada se čovjek može prisjetiti i reći; Kako sam ja nekoć bio sretan! Dani djetinjstva; sloboda i naivnost dječjeg uma. Moć mašte i umijeće življenja. Izgleda da tek djeca posjeduju to umijeće. Odrasli ga često zatome, zakompliciraju i oduzmu sve čari jednostavnosti. Djeca se zato i nemaju potrebe osvrtati unatrag; znaju da već sutra kreću u novi dan slobode i nove prigode za kreiranje sreće. Budućnost, dakle, pripada onima koji se neprestano ne osvrću sami sebi podapinjući svaki korak. Onima koji znaju hoditi pravo. Onima koji tek katkada, da se načas odmore od puta, zastanu, udahnu i sa smirajem na licu i u duši bace pogled na put koji su prešli. Jer znaju; nema smisla vraćati se. Ništa više neće biti isto, jer ni ja sam više nisam isti.

Lijepa sjećanja su nužna, a loša, još nužnija. Lijepa sjećanja trebaju nam biti skroviti izvor bistre radosti kad u sadašnjosti izgubimo (nažalost sve češće) tu istu radost. Loša sjećanja trebaju nam biti mali podsjetnik na ono što smo činili i kako smo se tada osjećali, da takvo što ne ponavljamo u budućnosti. Izgleda da budućnost pripada tek onima koji su pronašli ravnotežu između sjećanja i nostalgije i želje za povratkom i potrebe za ići dalje.