Svima nam je tako često stalo do vanjštine, do nekog privida, uporno se želimo pokazati i dokazati. Sve više je prisutan natjecateljski duh među ljudima. Trudimo se prikazati u što boljem i ljepšem svjetlu. Stalo nam je do ljudskih mišljenja više nego do Božjeg. I tako svijet i ljudi skupa s njim postaju materijalistički.
Često zbog toga zaboravimo na svoje istinsko i pravo nutarnje ja. Na svoju dušu. Skrivamo je od drugih, od samih sebe, a često i od Boga. Ponekad je teško prihvatiti našu grešnu narav. Stoga biramo pobjeći od samih sebe te potrebe i čežnje svoje duše pokušavamo zadovoljiti preko tjelesnog i materijalnog. Ugađajući našem tijelu, ranjavamo našu dušu i nanosimo joj štetu. Tako duša počinje patiti.
Što bi bilo kad bismo počeli njegovati svoju dušu kao svoje tijelo? Kad bismo joj posvetili više pažnje, svakodnevno je očistili, uredili, više puta zavirili u nutrinu i vidjeli je li sve na svom mjestu, kao što u ogledalu promatramo svoje tijelo? Ta ista duša bi vjerojatno počela cvjetati. Važno je voditi brigu i o tijelu, ono je hram Duha Svetoga. Ali vrijeme je da uđemo u svoje dubine. Da malo češće zavirimo u svoju dušu. Jer duša je važna. Samo ona je besmrtna, ona pripada Bogu. Predodređena je za vječnost. Sve ostalo je prolazno i raspadljivo. Kakvu ćemo to dušu donijeti svom Otkupitelju? Ne bojmo se suočiti sa stvarnošću svoje duše. Bez obzira na sve terete i grijehe koje se u njoj nalaze. Bog je ljubav i dobrota. Jedino On slama sve okove i ponovno osposobljava za ljubav i mir. On čini sve novo. Sve nas najbolje poznaje i razumije.
Ljudi nisu površna bića. Skloni smo u svemu tražiti nešto veće i dublje. Svemu na neki način “dati dušu”, bilo živom, bilo neživom. Umjetnik od samo nekoliko boja i u samo par poteza stvori veliko djelo. U jednoj, na prvi pogled običnoj slici, krije se bogatstvo osjećaja i priča koje umjetnik unese u to svoje djelo. U njemu se krije jedna dubina. Kad se cijelim svojim bićem u nešto unesemo, onda se to najviše poštuje i cijeni. Često u svemu oko sebe uviđamo nešto više od onoga što golim okom vidimo. U prirodi, moru, planinama možemo pronaći poticaj koji vodi naše misli i osjećaje dalje od onog površnog i zemaljskog. Vodi nas ispod i iznad svih površina. Vjerujem da je sve to zbog toga što je Bog i nama samima dao jednu dublju dimenziju. Jer nas stalno poziva da ne ostajemo na površini ovog prolaznog svijeta, nego da skupa s Njim zaranjamo u dubine.
Kakvi smo pred Bogom, takvi smo uistinu. Stoga se ne trebamo pretvarati ni pred Bogom ni pred ljudima. Bog poznaje naše srce i naše namisli prije nas samih. Učinimo našu dušu lijepom, jer takva je u suštini. Održavajmo tu posebnost koja nam je dana. Njegujmo svoje dubine, svoju dušu. Neka nam vodilja i poticaj bude pitanje: “Kakvu dušu ću donijeti svom Bogu?” Zaviri ispod površine i otkrit ćeš Njega. Čeka te.
„Krasotu duše samo Onaj pozna potpuno, koji je utisnuo u nju svoju sliku i priliku, kad ju je stvorio. Nije se strašio umrijeti za nju, kad ju je neprijatelj grijehom okaljao i usmrtio. Vlastitom krvlju ju je oprao i oživio u njoj naravnu i vrhunaravnu sliku svoju.“ M. Kulunčić