Svatko od nas jedan je običan čovjek, čovjek kojemu je darovan život. Čovjek koji je dobio priliku živjeti život sa svim svojim vrlinama i manama, onako kako misli da je najbolje za njega i druge oko njega. Ali često se dogodi da se počnemo uspoređivati s drugima i uklapati u masu; ne trudimo se biti svoji i malo originalniji. Nekima je teško dokazati da svaki čovjek može pridonijeti, biti poseban u nečemu. Tako običan, a tako poseban. Kako to postići? Pa vrlo jednostavno, prihvaćanjem i ljubljenjem svoga života. Ljubiti znači prihvatiti. Prepoznati da smo „proizvod“ Božje ljubavi koja nam otkriva neizrecive dimenzije Božje volje. Otvoriti se radosti života. Vidjeti sebe u svjetlu Božjeg plana. Prihvatiti sve što jesmo i što u sebi nosimo – svoje tijelo i narav, svoju dob i spol; ali i ono oko nas – svoje roditelje, braću i sestre, prijatelje, susjede, prolaznike koje susrećemo… Uvidjeti da su svi oni kao i mi sami – obični, a posebni. Ne kopije, već originali – svatko na svoj način. Odustati od užitaka što ih nudi ovaj svijet i slobodnom voljom krenuti za Kristom. I onda u nama može početi živjeti ona rečenica iz Evanđelja – „i oni pođoše za Njim“.
Sv. Franjo nam pokazuje kako je odustao od materijalnoga, odrekao se svega ovozemaljskoga. Znao je da s ovoga svijeta neće ništa ponijeti i ta spoznaja olakšava dijagnozu njegove ludosti, a njegov imenjak, sv. Franjo Saleški, kaže: „Kad u kući izbije požar, sve se stvari bacaju kroz prozor.“ U takvim situacijama vidimo koliko je malo potrebno da sva materijalnost nestane, izgubi se, a ono duhovno ostaje jer je u nama. Nikakav požar ne može ugasiti plamen koji gori u našim srcima. Ljudsko srce neprestano traga i čezne za dobrima koja ga mogu usrećiti. Ali ako sreću tražimo u stvorovima, koliko god primimo, nikad nećemo biti zadovoljni. Ali ako izaberemo Boga, On će zadovoljiti svim našim željama.
Svatko od nas će jednoga dana završiti svoj život na zemlji, našem hodu ovom planetom doći će kraj. Što onda? Što ćemo kada sve materijalno, sve čari ovoga svijeta ostanu iza nas? Taj dan će sigurno doći za svaku osobu, nitko nije pošteđen. Mi sami određujemo što nam je bitno. Na nama je da iskoristimo bogate izvore u sebi koji su nam dani i povećamo naše zalihe duhovnog bogatstva. U Bogu, sebi i ljudima oko nas imamo sve što nam je potrebno da bi nam život bio radostan; imamo sposobnost da volimo i da budemo voljeni, da uživamo u životu unatoč nevoljama koje se događaju oko nas…
Svatko ima svoju stazu kojom korača za Isusom. Nečija je kraća, nečija duža. Netko će trčati, netko šepati. Sv. Toma Akvinski je zapisao: „Augustin kaže: „Bolje je šepati cijelim putem nego žurno skrenuti s puta.“ Jer onaj koji šepa cijelim putem, čak i ako čini male pomake, stiže na svoj cilj; ali ako tko odluta s puta, što brže ide, to brže se udaljava od svojega cilja.“ Koji god put odaberemo, trebali bismo biti svjesni da nas Isus čeka i da je spreman koračati s nama. Njegov put pun je ljubavi koja je jača od svega što nas okružuje, čak i onda kad padnemo i mislimo da našem trčanju nema kraja.
Na nama je da prihvatimo što nam je dano. Prihvatimo život kao Božju ljubav darovanu nama. Prihvatimo sebe, svoje mane i nesavršenosti. Samim prihvaćanjem odradili smo pola posla jer je svatko od nas velik potencijal, svatko ima svoju ulogu. Potrudimo se da taj potencijal ne ostane kao dobra teorija. Iskoristimo ga u praksi kako bismo svojim djelovanjem došli do vječnosti. Prenosimo ljubav života na druge. Ne dopustimo da nam drugi budu upaljači, nego sami izgarajmo za takvu ljubav. Neka način našeg života bude naš dar Bogu. I na kraju krajeva, sve to upotpunimo molitvom koja i jest najbitnija i bez koje ništa ne funkcionira. Molimo za ljude koji ne prihvaćaju svoj život da uvide kakvu ljubav im je Bog podario, a posebno za sve nerođene koji nisu imali mogućnost iskusiti dar života.
Život je crtež bez gumice za brisanje. Ne možeš se vratiti natrag, ali možeš početi tu gdje jesi i promijeniti kraj. Zato pođi za Njim!