„Andrija, tri godine: Pričaj mi priču o zločestom vuku. Liza, deset godina: Ne, ne postoje zločesti vukovi, postoje samo nesretni vukovi.“
Zaustavi se kratko na svom pogledu. Ima li u njemu ove dječje čistoće? Na kakve situacije i osobe je usmjeren? Što traži kroz njih? I što pronalazi? Zločeste ili nesretne vukove? Zle ili ranjene ljude? Osudu ili prihvaćanje?
Kroz život čovjek susreće čovjeka. Susret. Ponekad površan i plitak. Usputan i beznačajan. Zamoran i opterećujući. Često u mislima: „Daj Bože da nikoga ne susretnem“. S druge strane može biti nada u beznađu, smisao u besmislu, svjetlo u noći, osmijeh u suzama. I ona često korištena „sam Bog mi te poslao“.
Prevedemo li tu riječ s hebrejskog ili grčkog dobijemo značenje „naletjeti na“ ili „pronalazak“. Često puta ostanemo samo na „naletjeti na“, ali nedostaje nam ostatak rečenice. Na koga naletjeti? Na osobu. A osoba je vrijedna pronalaska jer je stvorena na sliku Božju. Čovjek se pred čovjekom treba zaustaviti, susresti ga i pronaći. Zaustaviti se nad njegovom potrebom za ljubavlju i prihvaćanjem, ranama i slabostima. Susresti njegovu vrijednost i dostojanstvo koje proizlazi iz njegovog identiteta, a to je ljubljeno dijete Božje. I pronaći u osobi Osobu. To je Susret. To je Kontakt. Tako duboko i dragocjeno za čovjeka. Jer tu čovjek biva čovjekom.
Dublji kontakt s drugim ostvaruje se preko našeg kontakta s Gospodinom. Fabio Rosini je rekao: „Neću moći gledati na sebe na drugi način ako prvo ne osjetim da sam gledan na drugi način. Neću moći voljeti jadnika kakav jesam ako prvo ne otkrijem da je vrijedan ljubavi.“ Tek tu, u odnosu sa Stvoriteljem, čovjek biva prihvaćen i ljubljen te je sposoban na dublji način prihvaćati i ljubiti. To je ključ za susret. Taj susret tada postaje Pronalazak. Drugoga, sebe i Stvoritelja. Tu se učimo Pogledu. Kako smo mi gledani od Njega, pokušavamo na što sličniji način gledati drugoga. A upravo tu je čovjek najslabiji. U pogledu prema drugomu.
Zamisli sada jednu osobu koja ti je često teška, lako te naljuti, povrijedi i izbaci iz takta. Uvrijedila je tebe ili nekoga tvoga nekim svojim postupkom. Hoćeš li ostati zarobljen u zatvorenosti i boli koju ti je nanijela ili ćeš ići izvan okvira i praštati prije isprike, svjestan njezine ranjenosti i slabosti? Svjestan da je tebi Netko oprostio i oprašta. Ljudsko je osuditi, oklevetati i distancirati se. I to je najlakše, zar ne? Ali je li ona stvarno toliko „zločesta“? Zar i ona nije ranjiva, slaba i žedna ljubavi? Kao tvoj prijatelj. Kao i ti. Možda ona još nije upoznala Ljubav koju ti jesi. Ljubav koja je život svoj dala na križu za tebe. Ljubav koja oprašta, prihvaća i nastavlja ljubiti, unatoč našoj grešnosti. Zahtjevno je to, nekada mučno i teško, posebno prema onima koji nam i nisu baš dragi. Ali zadržimo se na onim riječima: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici?“ (Mt 5,46)
Čovjek kroz susrete ozdravlja. Stoga nemojmo odmah prekrižiti osobe iako smo nekada od istih bili prekriženi. Jer, one osobe koje ranjavaju, često su i same ranjene. Koje nas odbacuju, bile su odbačena ili još jesu. Koje su hladne, možda nisu primale toplinu kada im je bila potrebna.
Kako je veliko imati to u svom pogledu. Kako je velika milost ne dopustiti zlu da se kroz bol i povrijeđenosti, uvuče u srce, uguši odnos i osudi čovjeka. Kako je veliko dopustiti Njegovom pogledu da rasvjetljuje nas, druge i naše susrete. Da nas uči ljubiti, praštati i zaboravljati na sebe. Kako je velika ljubav Milosrdnog Oca koja je pronašla i oživjela izgubljenog sina. Koja je pronašla i oživjela nas. Kako je veliko, teško, ali i milosno pokušati razumjeti i razumijevati. Za to nam je potrebno tražiti i pronalaziti Kristov pogled.
„Zamislimo bijeli papir. Na njemu je crna točka. Kada bi vas upitali: ‘Što vidite na tom papiru?’, koliko vas bi odgovorilo ‘crnu točku’? A što je s ostatkom bijelog papira?“
Zar nije tako često i s ljudima? Naš pogled je češće usmjeren na ono što je negativno kod čovjeka, “zločesto“, ali što je s dobrotom koju ima u sebi? Zar nije vrjednija i ljepša od svega onog manje dobroga? Istina je da ne trebamo zatvarati oči nad onim što nije dobro i praviti se da toga nema. Ali kao što kaže sv. Leopold Bogdan Mandić: „Nijedan čovjek nije toliko od blata da u njemu ne bi bilo barem zrnce zlata.“
Tražimo to zrnce zlata, zrnce dobrote u čovjeku koje će nas dovesti do Izvora Dobrote pa da možemo kao i Liza reći : „Ne, ne postoje zločesti vukovi, postoje samo nesretni vukovi.“