Pišući ovo razmišljanje došao sam do spoznaje kako je izuzetno smjelo govoriti o smrti; tom, za razum nepojmljivom, za tijelo nesavladivom, a za duh stravičnom faktu života. Zašto? Tà smrt je tako stvarna, tako logična. Jedno od najstarijih načela ljudskog bivstvovanja. Život – postoji, ergo, postoji i smrt. Čim se začne klica jednog postojanja, klica svijesti, odmah je usporedo sa njom začeta i klica smrti. Vrijeme živog kretanja i migoljenja u realnom vremenu, pretpostavlja i vrijeme mirovanja, vrijeme smiraja; stanje potpunog prestanka aktivnosti. Život i smrt; lice i naličje jednog novčića. Ako uistinu jest tako, zašto onda tako rijetko iskače u našim razgovorima, zašto se, gotovo nikad, ne javlja u našim snovima, zašto nam sasvim nedovoljno puta odzvanja o zidove naše svijesti? Čovjeka zapravo plaši ta pomisao; prestanak postojanja nekoga ili nečega što je nastanjeno u njegovoj zbilji, što se kreće njegovom svakodnevicom, i što, na koncu, drži kao svoje. A naročito se taj bunt protiv nepostojanja očituje u danima djetinjstva; ako majka iščezne iz djetetova vidokruga, pa makar i nakratko, ono će neutješno plakati čudeći se kako je nešto tako stvarno i živo, i nadasve njemu blisko, odjednom nestalo, prestalo postojati u shvaćanjima njegova prostora i vremena. Ali kada se majka ponovo pojavi dijete se svo ozari i zaboravi na prethodnu bol; „Živa je! Ponovno postoji!“ Izgleda da tu djetinju potrebu nosimo sa sobom kroz život poput vlastite sjene i nikada je u potpunosti ne nadrastemo. Nije li se u svačijem srcu barem jedanput javila misao; A kako bi bilo da smrt ne postoji, da kraj nikad ne nastupi? Kako bi bilo vječno ostati na ovom svijetu? I ta se djetinja želja najčešće rađa u danima neizmjerne radosti, ugode i zadovoljstva. Ali kako vrijeme odmiče sve ćemo jasnije gledati kroz lupo realnosti, sve dok jasno ne shvatimo: Odsustvo smrti, nepostojanje smrti; tek to bi bila prava smrt za čovjeka! Pa i za čovječanstvo. Jer konstantno odgađanje smrti podrazumijeva i konstantno odgađanje promjene. Naša ograničenost vremenom treba biti pokretačka energija kojom bismo, dok smo na ovom svijetu, činili ono što ispunja nas, ali i ono što će ljude oko nas činiti sretnijima. Na kraju krajeva, zar to i nije svrha ovog života na zemlji; činiti dobro? Čovjeka na samrtnoj postelji do posljednjeg daha izjeda samo jedna misao: Jesam li učinio više dobra ili više zla? I uvijek će iskati za samo još jedan dan u kojem će se više smijati i manje plakati. Uveseljavati druge, ne činiti ih tužnijima. Živjeti za danas, ne za jučer i za sutra. Život je, reći ćemo, veliki pješčani sat, a smrt ono zadnje zrno koje će skliznuti na dno. A nitko od nas ne zna koliko mu je zrnaca ostalo. I u tome je pravi smisao smrti; ne da je se bojimo, ne da strepimo kada će nas zateći, nego da nam bude podsjetnik da vrijeme, dok ga još imamo, iskoristimo na najbolji mogući način. Čovjek bi trebao prestati zamišljati smrt sa crnim mantilom i žetvenom kosom u ruci već radije gledati na nju kao davno izgubljeni dio sebe s kojim će se jednog dana ponovno sresti, ujediniti i, nada se, moći reći;

Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razočaranje. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću.