Vjerujem da je većini ljudi omiljeno godišnje doba upravo ljeto. To je vrijeme gotovo svih atraktivnih događaja, festivala, ljetovanja, koncerata i ostalih popularnih, društvenih manifestacija. Naravno, kako bi sve to prošlo transparentno, trebalo bi se ovjekovječiti fotografijom i na koncu objaviti na neku od društvenih mreža – ako nisi fotografirao, nije se ni dogodilo!

Čitajući neke članke i razmišljajući o čemu pisati naišla sam na izraz FOMO, odnosno, Fear of missing out, što bi u prijevodu značilo strah od propuštanja. U ovom bi smislu označavalo strah od propuštanja prilika, događaja ili iskustava koje drugi imaju. Također sam naišla na istraživanja koja pokazuju da je FOMO najizraženiji upravo ljeti. Naravno, nema to veze sa sezonom ili sa godišnjim dobom nego sa objavljivanjem sadržaja na društvenim mrežama i događajima na kojima materijal za objavu može nastati.

FOMO sam sa sobom nosi tjeskobu, nemir, frustraciju pa možda čak i ovisnost o mobitelu jer treba ispratit tko je gdje i što radi. Danas su prisutni i tzv. influenceri kojima u virtualnom svijetu teče med i mlijeko. Upijajući sve to, vjerujem da je pojedinim mladima teško izboriti se sa svim mišljenjima da nešto propuštaju i da trebaju biti dio toga. Čini mi se da taj strah na koncu vuče i površnost u odnosima. Ako smo usmjereni na to da želimo biti svugdje, kako biti prisutan “ovdje i sada” I tako se vrtimo u začarani krug.

FOMO i proizlazi iz prolaznosti, materijalizma i uspoređivanju s drugima. Sasvim suprotno od onog što nas naša vjera uči. Dok stalno jurimo za onim što bi moglo biti i gdje bi mogli biti ne možemo biti zahvalni Bogu na svemu što nam pruža.

,,Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.” (Fil 4,6)

Virtualni svijet nas može zavesti i odvratiti od pravih vrijednosti. Možda su naši stariji ipak imali pravo. Možda je ipak kriv “mobitel”. Gledajući što drugi rade gubimo jednu bitnu stavku koja u svakom slučaju teče, a to je vrijeme. Ispada kao da to i je cilj ovog elektronskog doba, zarobiti nas u tu kutijicu koju držimo u rukama ispred očiju. Kažu da je vrijeme jedan veliki dar, no često ga tratimo razmišljajući o propuštanju “velikih događaja” umjesto da ga damo Onome tko nam ga je prvotno darovao. Kad bismo istinski bili zahvalni na svakoj, barem, maloj stvari koja nam je dana, vjerujem da ni ne bismo razmišljali o tome propuštamo li nešto i hoćemo li to ikad uspjeti nadoknaditi.

Pada mi na pamet naš sveti Franjo. Nije znao što je mobitel i što su društvene mreže, ali je shvatio da čovjek lako može izgubiti i potratiti svoj život jureći za nečim tuđim životom, koji na kraju krajeva nije i ne može biti savršen. Znamo da je bio kralj gozbi i zabava, ali je naposljetku ipak “propustio” i odrekao se moći i slave. Shvatio je da nije gubitak propustiti neki događaj, nego propustiti Boga i sve ono što on jest.

Nemojte me krivo shvatiti, prva osobno volim fotografirati, snimati i kao što se kaže ‘uhvatiti trenutak’, no u svemu treba biti neka mjera. Puno toga propuštamo uspoređujući svoje živote s instagramskim životima. Pokušajmo biti zahvalni i malo se pribojavati propuštanja Boga. Počni brojati svoje blagoslove, od malih do velikih stvari. Vjerujem da će ti dugo trebati.:)

I za kraj:

 ,,Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a životu svojemu naudi?”(Mk 8,36)