Dugo sam razmišljala o tome o čemu bih mogla pisati. Otvarala sam stare bilješke, vraćala se nekim svojim tekstovima i tražila temu koja bi mi jednostavno „sjela“. A onda sam ugledala objavu o upisu u Framu. I u jednom trenutku nisam više razmišljala o tome što bih napisala. Počela sam se prisjećati.
Svojih prvih susreta s Framom. One početne radoznalosti. Pitanja što će se tamo događati i kakvi će biti ljudi. Sjećanja na druženja, pjesmu, smijeh i sve one male trenutke koji tada možda izgledaju sasvim obični, a tek kasnije shvatiš koliko su ti značili. A onda sam se sjetila jednog od meni najdražih susreta – klanjanja. Nakon cijelog dana u školi, među ljudima, razgovorima, porukama i svim onim sitnicama koje nam napune glavu, dođeš u crkvu. I odjednom – tišina. Nitko ništa ne traži od tebe. Ne moraš biti posebno raspoložen. Ne moraš imati prave riječi. Ne moraš čak ni znati zašto si baš taj dan došao. Samo sjedneš. I ostaneš. U početku ti misli vjerojatno pobjegnu na sto strana. Sjetiš se što te čeka sutra, što si danas zaboravio, kome nisi odgovorio…Ali onda ih polako počneš puštati. Pjesma završi. Meditacija prođe. Svijeća i dalje tiho gori.
A On je i dalje tamo. I nekako ti postane dovoljno samo to što znaš da nisi došao uzalud. Možda je baš zato tišina toliko posebna. Jer u njoj napokon čujemo ono što nam cijeli dan promiče. Čujemo vlastito srce. Primijetimo koliko smo umorni. Koliko nam netko nedostaje. Koliko smo zahvalni. Koliko smo se puta danas nasmijali. Koliko toga imamo, a tako lako zaboravimo biti zahvalni. I negdje između svega toga primijetimo i Njega. Boga koji nije otišao nigdje. Samo smo mi ponekad bili previše zauzeti da bismo zastali dovoljno dugo da ga primijetimo. Navikli smo da nam nešto stalno svira u pozadini. Glazba dok se vozimo. Mobitel dok jedemo. Poruke dok učimo. Video dok spremamo sobu. Kao da se bojimo trenutka u kojem neće biti ničega.
A možda upravo u tom „ničemu“ ima toliko toga. Jer tišina ne mora biti prazna. Ponekad je puna Boga. Ne moraš u njoj dobiti odgovor na svako pitanje. Ne moraš odjednom znati kamo ćeš dalje. Ne mora se dogoditi ništa veliko. Možda samo osjetiš mir. Onaj mali mir zbog kojeg u sebi kažeš:
„Dobro je. Ne moram sve riješiti večeras.“
I možda je upravo to jedan od najljepših načina na koji nam Bog govori. Ne uvijek kroz velike znakove. Ponekad kroz mir.
Ponekad kroz jednu rečenicu pjesme koja ti baš tada treba. Ponekad kroz čovjeka kojeg ti pošalje u pravom trenutku. Ponekad samo kroz osjećaj da možeš još malo izdržati.
A ponekad kroz sasvim običnu tišinu.
Zato ne moramo čekati sljedeće klanjanje, misu ili neki poseban trenutak.
Možemo mu doći bilo kada. Na pet minuta prije nego što počne dan.
U crkvu prije mise. U auto dok se vraćamo kući. U svoju sobu prije spavanja.
I ne moramo uvijek imati velike molitve. Ponekad je dovoljno samo:„Bože, evo me.“
I onda malo šutjeti. Možda ćeš se iznenaditi koliko toga može stati u tih nekoliko minuta.
Možda ćeš se sjetiti nekoga kome već dugo želiš poslati poruku.
Možda ćeš zahvaliti za nešto što si počeo uzimati zdravo za gotovo. Možda ćeš se nasmijati nekoj lijepoj uspomeni.
A možda se neće dogoditi ništa posebno.
I opet će vrijediti. Jer ne mora svaki susret s Bogom biti pun velikih osjećaja.
Nekad je najljepša molitva upravo ona u kojoj samo ostanemo. Kao kad sjedneš kraj nekoga koga voliš i ne moraš ništa govoriti da bi znao da ti je lijepo što je tu. Možda je i naš odnos s Bogom ponekad upravo takav.
Ne trebamo uvijek nešto tražiti. Ne trebamo uvijek nešto objašnjavati. Možemo samo biti s Njim. Ljeto polako prolazi. I ne možemo zaustaviti vrijeme. Ali možemo s vremena na vrijeme zaustaviti sebe. Ući u crkvu. Sjesti. Udahnuti. Zašutjeti. I ostati malo duže nego inače. Možda baš zato ovih dana, gledajući objavu o novim upisima u Framu, toliko mislim o svojim prvim danima. O nekoj djevojci koja je tada samo htjela vidjeti što je to Frama. Nije znala koliko će joj značiti.
Nije znala koliko će puta u tim prostorijama nasmijana doći, koliko će puta otići kući s nekom novom mišlju, pjesmom ili uspomenom. Nije znala ni da će joj jednog dana jedan običan susret klanjanja toliko nedostajati. A danas znam. Neke stvari u životu prepoznamo tek kada ih počnemo nositi sa sobom. Možda je upravo zato lijepo ponovno se sjetiti početaka. Sjetiti se zašto smo prvi put došli. Onog osjećaja kada nakon svega sjedneš pred Isusa i shvatiš da si upravo tamo gdje trebaš biti. Možda ćeš upravo u toj tišini pronaći ono što si cijelo vrijeme tražio u buci.