Sjećanje na Vukovar

Ne znam jesi li ikada osjetio neku bol u svom srcu. Boli te ta rana kao da si bio tu, ali Bogu hvala to nikada nisi gledao, niti si se tada rodio. Doduše, nije to bilo tako davno, a već je zapisano u povjesnim knjigama. Prošlo je 35 godina otkako su ubijali nedužnog Hrvata. Naše bake, držeći krunicu u ruci, željno su iščekivale one riječi: “Živi su!”, bilo da se radi o suprugu, sinu, bratu… Svaki član obitelji bio je vojnik. Sekunde su trajale dugo. Minute su trajale vječno. A krvavi sat stao je u vremenu. Danas ih gledamo s ponosom. Možda nismo ni svjesni da su ljudi naših godina bili na najgorim mjestima – oni su branili ono što imamo danas. Da, mladići i djevojke tvojih i mojih godina. Ljudi se mogu zapitati, što im znači braniti ovo tlo? Zašto su dali svoj život? Za koga?

Vjerovali su.
Vjerovali su da će budućnost ovog naroda biti sveta i blagoslovljena. Borili su se da se svaki Hrvat nanovo rodi i da u njemu struji ta kamena krv. Žilav smo narod koji je znao kako je život težak, kako boli, pati i prolazi. Ali nikada nismo htjeli znati da je život prolazan, da je uzaludan. A da samo znaš, dragi čitatelju, koliko je samo krunica prošlo kroz hrvatske ruke. Koliko je “amena” izgovoreno iz hrvatskih usta. Prsti bi prolazili kroz desetke brojeći ih tiho, da nitko nije čuo osim Onoga koji je uslišio ovu zemlju. Nije bilo straha u čovjeku koji je vjerovao.

I zašto se baš danas sijećamo svega? Zašto, kada nam netko spomene 18. studenog, imamo sliku Vukovara u našim mislima?
Jer to je ono za što se Hrvat borio. Da ih se sjetimo i da ih se spomenemo u molitvi, onako tihoj kao što su izgovarali Hrvati.