“Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.”

Ako ljubim bilo koju osobu više nego Njega, ako ljubim više svoj ugled, ego, instagram, mišljenje drugih, novac, rad, ugodu i zadovoljstvo – nisam Ga dostojan. Ne jer On ne bi htio i jer mi želi uskratiti sebe. Ne jer mi želi oduzeti sve ono čime se služim u ovom svjetovnom životu ako pođem za Njim (što je često puta uzrok našeg straha), ne jer je strogi Bog koji uzima i daje kad On hoće. Nego, jednostavno ne može biti mjesta za sve u nama. Ono čime se hranimo, to i postajemo.

Ako Njemu dajem višak od svog vremena, nisam Ga dostojan. Ne jer postoji norma vremena koju treba ispuniti, koliko najmanje moliti i u koje vrijeme je najbolje… Lijepe su sve molitve ikad napisane, ponekad i jedine koje možemo izgovoriti, ali s Bogom ne ide uvijek tako. On čita namisli srca. Bilo bi lako kad bi samo trebalo izgovarati određene molitvice svaki dan, kao onaj Anđele čuvaru prije spavanja, pa da tako rastem, dobivam plodove Duha i budem svet. Ali, znam da Njega ne mogu varati i da Mu ne znače puno moje prazne riječi koje mu uputim jer moram.

Samo, što uopće znači biti Ga dostojan?

Kad nisam dostojan, zvuči kao da ni mene Bog ne voli ako mi je nešto drugo na prvom mjestu i da nema mjesta za takve u raju. No, ove riječi uopće nemaju takvo značenje. Biti dostojan – znači biti prikladan i spreman, u dobroj poziciji za čuti Njegovu riječ i biti u bliskom odnosu s Njim. On me svakako uvijek jednako voli, ali ja nisam spreman prihvatiti Njega, nisam dovoljno otvoren, i na kraju krajeva nije mi dovoljno stalo. Tako samo stojim na mjestu i pitam se zašto se u mom životu ne vide plodovi vjere, a zapravo ne možeš hranu primiti zatvorenih usta.

Koliko se i u ovim Isusovim riječima krije naše slobode. On jednaku ljubav ima i prema meni i prema onome tko je dostojan, ali ja sam taj koji bira hoću li graditi odnos s Njim, tko i što će mi biti najvažnije, ja sam na kraju, onaj koji određuje kakvo će biti naše prijateljstvo.

I koliko je lijepo kada Mu počnem vrijeme darovati iz ljubavi, iz želje, kada moja molitva postane vapaj, kada se otkrije ona najdublja čežnja mog srca, a to je na kraju čežnja za Bogom. Vjerujem da mu je to najmilija molitva, jer dolazi iz iskrenosti srca, iz duboke potrebe. Tada sve površne i sporedne stvari spontano postaju manje bitne. Tako je nekad odmak od svijeta posljedica našeg iskrenog predanja Bogu, a nekad iskreno predanje mora biti posljedica našeg radikalnog odricanja jer smo bili previše navezani na ovaj svijet, pa je potrebno malo žrtve i uskraćivanja ugode radi višeg cilja. To neka svatko prepozna za sebe.

Biti na taj način dostojan, sigurno je ponekad teško. Buka svijeta sa svih strana oduzima mir i želi se nametnuti na tron našeg života. No, ono što sigurno možemo je sklopiti ruke, moliti za snagu i u molitvi tražiti trenutke i mjesta svoga srca gdje ja ne dopuštam da budem dostojan. Bog, na kraju, vidi svaki trud i želju srca, njih će uvijek nagraditi.