Svjesni smo da živimo vrijeme i živimo u vremenu gdje trenutno cijene rastu proporcionalno samo s našom željom za još više raskošnim (a može se reći i bespotrebnim) stvarima. Ukratko; sve je puno svega. Za raznorazna slavlja naručuju se torte sa 5 okusa, tisuću ukrasa i šara, uz to još ne daj Bože da nam ne bude pozadine za slikanje. Što se odjeće tiče, ako ne piše velikim slovima na majici neka ‘trendy’ marka, ne valja. Jer nije dovoljno nešto imati – mora se i pokazati. Božić i ostali blagdani nam postaju samo prilika za dobro potrošiti/zaraditi, zavisi na kojoj se strani nalazimo. I tako dalje; kupujemo, nadomještamo, povećavamo, a sreća, mir i unutarnje zadovoljstvo kao da ne ide baš proporcionalno s tim. Što više imamo, kao da bivamo sve nesretniji.
Jednom davno, prije par stotina godina, živio je jedan čovjek po čijem uzoru ljudi i dan danas slijede Krista. Čovjek koji je sa jutenom vrećom, velikom hrabrošću i odvažnošću (rekli bi neki i ludošću) popravljao crkve i Crkve. Franjo. Čovjek koji je tolikom jednostavnošću, privukao mnoga srca i koja privlači i dan danas. Ma koliko god razmišljala o njemu, ne mogu se prestati divit njegovoj jednostavnosti i utjecajnosti. Imao je sve na ovom svijetu, ali je spoznao da je ovo sve ništa bez svega sa velikim S. Ne možeš ne reći da nema “ono nešto” jer nakon toliko godina, ljude idalje fascinira i privlači. A nema ni trendy majicu ni cool tortu. Ima srce koje je gorilo za Njim. Pokazuje takvu lakoću prihvaćanja drugih, odbačenih i izoliranih. Pokazuje da su i oni voljeni i željeni. U potpunosti živi onu svoju rečenicu “Bog moj i sve moje”.
Rekoh ja da je Franjo “živio”, ali možda je ispravnije reći da on idalje živi na ovom svijetu. Rekla bih da živi u jednostavnim, osobama koje svakodnevno susrećem ili koje sam susretala. Osobe koje su prihvatile i poljubile moju gubavost točno onako kao sveti Franjo. I stvarno, moje poimanje Franje živi ponajprije u mojim roditeljima koji su se mnogo puta umanjili, ponizili da bih se ja mogla uzdići i izrasti. Živio je u mojoj baki i djedu koji su mi svojim životom pokazivali što znači živjeti za Njega u jednostavnosti i poniznosti. Živi u mojim bližnjima gdje se najčešće i iznenadim koliko zapravo dobri i jednostavni ljudi postoje. Nema nikakvog kompliciranja, jednadžbi, funkcija i omjera. Jedno “sjetio/la sam te se u molitvi” zvuči i djeluje tako jednostavo, a s druge strane
moćno i bogato. Ponajviše ga susrećem u maloj djeci koja najviše od svih pokazuju svoju jednostavnost i suptilnost. Oni kao Franjo vide ljepotu u nebu, Suncu, zvijezdama, prirodi i životinjama.
Ponekad velike stvari i ne moraju biti tako velike. Ponekad je veličina u jednostavnosti riječi, postupaka i gesta. Zapravo kad nam zafali onih običnih stvari, tada i shvatimo da nam za sreću i trebaju one; zdravlje bližnjih, mir, sreća, ispunjenost. Ne trebaju nam komplicirane riječi, fraze, molitve i nabrajanja. Poželjeti sreću na ispitu, pomoliti se za dobre nalaze, nasmijati tužnu osobu, izdvojiti sat-dva na priču s bakama i djedovima, pružiti pomoć u svakodnevnim sitnicama.Tako jednostavno, a tako moćno.