Bonumprobonizam – pojam za koji ste svi sigurno čuli. U jednoj rečenici značio bi: „Dobro je činiti dobro.” Ova rečenica se više spominje van konteksta vjere, kao neki životni moto ljudi koji vjeruju da bismo trebali pomagati bližnjima samo zbog pomaganja, bez dodatnih motivacija. To je, ustvari, plemenit ideal, samo ćemo ga mi promatrati kroz vjeru u Isusa Krista, a kasnije se osvrnuti i na ovaj “svjetovni” pojam. Iako pomalo filozofska tema, vjerujem da je ovo jedna od nesvjesnih slabosti koju kao vjernici često činimo. Radi se o motivu činjenja dobra. Na stranu sada dobra djela koja činimo da to drugi vide ili post “smrknuta lica” kako bi zadobili divljenje i slično. To su lekcije koje smo vjerojatno već naučili. Ovdje se radi o motivu koji je pomalo skriveniji i opasniji, dolazi kao napast, a sastoji se u tome da činimo dobro kako bismo se MI bolje osjećali. Kao da ponekad dobrim djelima želimo sami sebe zadovoljiti, umiriti svoju savjest. Toliko se puta čak i za vrijeme molitve i posta dogodi ono prividno zadovoljstvo, ne zbog toga što smo se u tim trenucima istinski u duhu povezali s Bogom, nego zato što smo kao vjernici ispunili normu za taj dan i odradili nešto dobro, pa nam je savjest mirnija, a zapravo smo u jednoj velikoj laži. Možda se osjećamo ponosno kada damo novac siromahu na ulici ili pomognemo drugome u bilo kojem smislu. Da se razumijemo, jasno je da duh ispunjaju dobra djela i molitva, ali samo ako su podređena Bogu i ako znamo da i to od Njega dolazi, jer ako dolazi od nas, jedino što raste je naš ego.
“Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti.” – Lk 17, 10
Bogu nikad nećemo moći uzvratiti ljubav, ali možemo pokušati nešto što je ipak tražio zauzvrat. Ljubiti druge istom mjerom. Ako i učinimo nešto dobro drugome, neće to biti ni približno ista mjera, pa da se smijemo ponositi, nego recimo samo: “Učinismo što smo bili dužni učiniti.” Tako, što se više pred Njim ponizujemo, to nas više uzdiže u prisniji odnos sa sobom.
“Dobro je činiti dobro.”
Nedavno sam na jednoj web stranici pročitala pitanje laika, gdje on, parafrazirano, smatra da nema smisla pomagati bližnjima ako to činimo zbog Boga, jer se zbog te “motivacije” uklanja sva dobra volja iz priče i takvi ljudi su “samo automati koji čine dobro zbog posredne svrhe.” Također, misli da se tako ne može stvoriti dublja veza s ljudima. Osoba s druge strane postavlja protupitanje; što je ustvari pojam “dobro”? Bez apsolutnog autoriteta svatko je prepušten vlastitom definiranju i ograničenjima dobrote. To nalikuje pokušaju vožnje po autoputu bez ikakvih pravila, oviseći samo o dobroti i dobroj procjeni drugih vozača. Definicija dobra u bezbožnom društvu je proizvoljna. Kada osoba uistinu poznaje Boga, ne čini dobro samo iz pristojnosti, religijskih obaveza i formalnosti, nego osjeća duboko suosjećanje i ustvari se puno dublje povezuje s ljudima.
P.S. pojam iz naslova ne postoji, samo nam je trebao neki stručni naziv za rečenicu o kojoj se priča. 😀 Sva autorska prava pripadaju jednom od muških kolumnista.