Toliko puta u životu kada smo se suočili s nekim porazom ili nekom razočaravajućom situacijom u našem životu čuli smo onu poznatu utješnu rečenicu: “Ma hajde, očito je to Božja volja.” Kao da olako sve u životu svrstamo pod tu frazu koju u svakodnevnom govoru ljudi tako olako izgovaraju, ne pitajući se jesmo li dali sve od sebe, jesmo li zaista učinili sve sto možemo da bi tako olako rekli da je Bog tako htio. Sada se javlja još jedna rečenica koju u ovom slučaju ne smijemo zanemariti: “Radi kao da sve ovisi o tebi, a moli kao da sve ovisi o Bogu.”

Pomalo zbunjujuće, priznajem. Kako možemo dati potpuno povjerenje Bogu kada znamo da se i mi trebamo pokrenuti i dati svoj maksimum? Postoji li možda u ovom slučaju neka granica što bi Bog trebao učiniti i onoga što bih ja trebao učiniti? U teoriji ovo je možda teško shvatiti i objasniti, ali u praksi gledajući kroz povijest Bog nikada nije ostavio čovjeka. Odnosno Bog je svoju volju uvijek očitovao preko ljudske nesavršenosti. Sjetimo se Mojsija koji po svim ljudskim standardima nikada ne bi bio spreman na svoju službu jer je imao problem s mucanjem. Čak se i trudio odbiti Boga. Biblija bilježi Mojsijev odgovor na Božji poziv u Izlasku 4, 10: “Ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak.”

Pitamo se sada kako to Bog koji daje govor, sluh, vid sada traži od Mojsija koji očito ima govornu manu da baš on bude prenositelj Božje poruke.

Mojsije se doslovno bori s Bogom, on naglasak stavlja na svoju manu, zanemarujući Božju svemoć koja ga u času te mane može osloboditi.

Znamo kako je Mojsije završio svoje poslanje. Ali, ne događa li se isto upravo nama danas? Mislimo da trebamo biti savršeni da bi nas Bog upotrijebio. Da trebamo biti bez mane kako bi On mogao preko nas činiti. Ako imamo ovakvo razmišljanje varamo se. Bog ne želi da postaneš nešto savršeno da bi te ljubio, On te jednostavno ljubi.

Mojsije i Gorući grm – Bog ima ime

“Naš Bog nije samac koji traži od drugih ono što sam ne živi. Naš Bog je po sebi Ljubav, savršeno zajedništvo Trojice u Jedinstvu.” – Hans Urs von Balthasar

Ako Bog od nas nešto traži onda će se i pobrinuti da, oslonjeni na Njega, možemo savladati svaku prepreku. Ako se budemo oslanjali na svoje mane i nesavršenosti, prva, a i najmanja prepreka postat će nam teška i nesavladiva.

Bog nas zove, svakoga od nas zove da ispunimo Njegov plan u ovome svijetu. Svatko od nas ima slobodnu volju jer On nije taj koji će nas na nešto prisiliti. Mi smo pozvani biti sveti. Često kada se sjećamo svetaca to nam se čini kao završeno vrijeme nedostižan cilj koji se nas ne tiče.

Ne tako davno u Assisu je hodao mladić, oblačio se isto kao mi, živio u vremenu u kojem i mi danas živimo. Završio je svoj život i postao blaženik. Carlo Acutis nam daje primjer da se isplati odgovoriti na zov Božje ljubavi. Jer Bogu je potrebno samo naše povjerenje da nas učini protočnim kanalom Njegove ljubavi. Čak od nas ni ne traži da učinimo nešto veliko, nego kako kaže Majka Terezija: “Mala djela učinjena iz ljubavi.”

S Bogom nikada ne možemo izgubiti, a bez Njega ćemo kad – tad doći na razinu izgubljenog sina koji je pao toliko nisko da se hranio rogačima što su ih svinje jele. Da se to ne dogodi već danas ti i ja imamo priliku biti bliže Njemu, upoznati Ga, ne kao nekog strogog suca, nego kao Ljubav koja ne prestaje!