Zastani na trenutak, pogledaj u ovo Nebo iznad sebe. Ne vidiš li koliko je? Nema mu kraja. Možeš li zamisliti koliko je tek prostranstvo unutra? Svakim danom, svakim korakom, svakim udahom i izdahom bliži smo Nebu. Svakim treptajem oka i svakom sekundom sve smo bliže otkriti svu čaroliju i sva prostranstva nebeska.

Ako je na vani ovako lijepo, kakvo li je tek iznutra. Tamo gdje je Otac naš, kako li je biti u Majčinoj blizini. Pitam se, kako će nam biti kada susretnemo svetog Franju? Kako ćemo se osjećati kada ugledamo sve naše voljene, sve one s kojima smo se davno rastali? A kada ugledamo našeg Anđela čuvara, kako ćemo se osjećati kada ugledamo to Nebesko čudo što nas je cijeloga života čuvalo i štitilo? A kako konačno zakoračiti u tu Vječnost? Kako mi, ovako grešni možemo stići gore? Kako mi možemo doći tamo gdje stanuje Svetost? Možemo jer Bog to želi. Želi nas zagrliti i pokazati sve ljepote što nam je pripravio. Dakle, Božju pozivnicu imamo, na nama je ostalo. Znamo, vjerujemo da je Otac prisutan u svakom trenutku našeg života, u svakom našem dahu, koraku, pogledu. Znamo da sve vidi i  sve to negdje piše. U psalmu 139,1-6, David piše: “Gospode, proničeš me i poznaješ; ti znaš kada sjednem i kada ustanem, namisao moju izdaleka prozireš. Moju stazu i lijeganje moje ispituješ, i svi moji putovi tebi su znani. Riječ mi još nije na jeziku, kad gle, Gospode, svu je znadeš. Straga i sprijeda ti me obuhvaćaš, i ruku svoju na mene stavljaš. Ta spoznaja odveć mi je čudesna, previsoka je, dokučit’ je ne mogu.”  Vjerujem da u dubinama vječnosti leži Božji arhiv. Arhiv bezvremenskih istina, mjesto gdje su ispisane sve naše životne priče, sve tragedije i trijumfi, svaka tajna. Tu je zapisano svako naše loše, ali i svako naše dobro djelo. Svaki naš pogled pun ljubavi, ali i onaj isprepleten mržnjom. Ondje je zabilježena svaka naša bol, svako naše trpljenje. Ni jedna suza koja je ispala iz našega oka nije bezvrijedna. “Tvoje su suze skupili Anđeli i stavili ih u zlatni kalež, a naći ćeš ih kada dođeš pred Boga.” (Padre Pio)

Ni jedan dio nas, pa čak ni onaj najmanji, Bogu nije bezvrijedan. Važni smo mu mi u cijelosti. U toj beskonačnoj knjizi, u tom veličanstvenom Božjem arhivu, naši su životi samo kapljice u oceanu, ali svaka kapljica ima svoje mjesto i svoju važnost. Naša dobra djela obasjavaju naš arhiv, a naši grijesi bacaju na njega sjenu. Ali čak i u toj sjeni, ma kako ona tamna bila, postoji nada, jer Božji arhiv nije knjiga osude, to je knjiga oprosta, Ljubavi i milosrđa. Nije to mjesto suda, već mjesto svjedočenja. Svjedočenje o našim životima. Istina o našim borbama, našim trpljenjima, našim bolima, našim nastojanjima da postanemo bolji, našim trenucima slavlja i tuge. To je mjesto gdje se čuva naša autentičnost, naša jedinstvenost, naša ljudskost. Kad pogledamo svoje živote, možemo spoznati svoju malenost u usporedbi s beskonačnom vječnosti, ali isto tako možemo pronaći utjehu u činjenicu da smo svi dio te priče. Naše je da živimo najbolje što možemo, da ispunimo svoje stranice ljubavlju, dobrotom, hrabrošću, autentičnošću, empatijom. Na nama je da osvijetlimo svoj arhiv. Znamo da Bog vidi sve, pa isto tako i nepravdu koja nam je nanesena. Kao i bol koju su nam nanijeli drugi ljudi. Zato pokušajmo nepravdu strpljivo, u tišini svoga duha podnositi, a neprijatelja svim srcem ljubiti. Pokušajmo osluhnuti Očev glas, biti što sličniji onome kakvim nas je on zamislio, činimo djela ljubavi, praštanja, milosrđa. Da jednoga dana s ponosom stojimo pred Ocem kada nam otključa naš arhiv.  Da i mi i naš nebeski Tata budemo ponosni na sve što je gore ispisano. A taj trenutak će doći. Svima nama.