Posljednjih se dana opet digla prašina oko rodne ideologije, pa mnogi pretpostavljaju što je papa htio reći, što je mislio, što nije mislio…
Ja stvarno neću ulaziti u to što je papa mislio i što nije mislio. Ne zato što mislim da je to nebitno, već zato što bih tada morao pročitati cijeli kontekst, a za to stvarno nemam “damara”. Jer ako ćemo već izvoditi zaključke iz nečijih riječi, “fair play” bi bilo vidjet cijeli kontekst. Tu je velika mana naših novinara, jer se ne drže tog “fair playa”. Da se razumijemo, ova tema nije tipična framaška, nije ni usko kršćanska, ali je od ogromne važnosti za društvo u cjelini. Isto tako ja nisam stručnjak za ovu temu, ali ću pokušati s nekog zdravorazumskog stajališta nešto reći o njoj.
Prije svega, jasno ću se ograditi od nekakve mržnje i netrpeljivosti. Neću uzimati sebi za pravo da sudim nekome. Osobno mislim da je svaki čovjek vrijedan i da ga treba poštivati bez obzira na seksualnu orijentaciju, njegova stajališta i ponašanja. Svjedoci smo do čega dovede mržnja i netolerancija prema nekome. Tako da se ljudi, a posebno katolici ne bi smjeli koristi “mačem” mržnje. Dakle, ja ću ovdje isključivo govoriti o tome što brak i obitelj jesu, a što oni kao takvi nisu!
Referendumom iz 2013. godine odlučeno je da se u Ustav Republike Hrvatske unese definicija braka kao zajednica muškarca i žene. Mnogi kažu kako to nije demokratično, jer se ne dopušta svima da sklapaju brak, odnosno ne dopušta se da posvajaju djecu. Osobno mislim da je demokracija najbolji tip političkog uređenja, ali nije savršena. Mnogi tu demokraciju koriste kao opravdanje raznih devijacija. Neki opet kažu: “Gdje su tu prava pojedinca na potomstvo”? Ali gdje su i koja su prava djece? To nikoga ne zanima. Ima li dijete pravo na oca i majku? Na kraju krajeva, ima li dijete pravo birati? Kakve posljedice takav život ima za djecu?
U društvu koje vrvi pravima, zanemaruju se ona osnovna. Mnogi psiholozi i sociolozi koji podliježu raznim lobijima, tvrde kako nema razlike između djece koja odrastaju u obitelji istospolnih roditelja, i djece koja odrastaju u klasičnoj “obitelji”. Ipak, ima i onih koji kažu kako ta razlika, naravno postoji. Jedan takav je i Jordan Petterson. Ali dobro stavimo, na stranu što kažu psiholozi i sociolozi, ali što kažu djeca istospolnih roditelja? Mentalne nesigurnosti, strahovi nerazumijevanja… samo su neki od problema s kojima se suočavaju.
Često čujemo od pristaša istospolnih brakova, kako je za dijete bolje da odrasta u takvoj obitelji, nego u nesređenoj “klasičnoj” obitelji. To je tipičan primjer manipuliranja! Zašto uzimati za usporedbu takve ekstremne primjere? Zašto ne bi uzeli za primjer obitelj koja jako dobro funkcionira? Tek tada bi usporedba iz te perspektive bila valjana.
Isto tako, volio bih se osvrnuti na stav Katoličke crkve glede ove teme. Mnogi se vole “praviti pametni” pa zamjeraju katolicima njihov radikalan stav. Pa se pozivaju na to da Isus nigdje u Evanđelju ne spominje homoseksualnost kao grijeh. To je stvarno tako, ali Isus nigdje ne spominje pedofiliju kao grijeh, ne spominje je uopće, pa to ne znači da je ona kao takva moralno prihvatljiva. Ali Isus jasno kaže da nije došao ukinuti Stari Zavjet! A u Starom Zavjetu jasno piše da je homoseksualnost kao takva grijeh. A ne trebamo ni spominjati Postanak gdje kaže….”Muško i žensko, stvori ih”! Stoga, važno je shvatiti važnost Katoličke crkve kao glavne brane u očuvanju braka, obitelji, i tradicionalnh vrijednosti. Ona nikada ne smije zašutiti. Međutim, nemojmo zaboraviti važnost nas pojedinaca koji u svojim obiteljima, u svome društvu, na radnome mjestu…. možemo voditi bitku za očuvanje tradicionalnih vrijednosti. Tako da, sadašnji i budući roditelji, na vama je velika odgovornost! Nemojmo dopustiti da nam djecu odgajaju “influenceri”, čiji stavovi često nisu zdravi ljudski, a kamo li kršćanski. Zato roditelji, vi budite glavni učitelji i uzori svojoj djeci!
Na kraju bih evo trebao i privest ovo kraju jednim zaključkom. Stvarno ne znam što bih više rekao, čak sam malo i pretjerao, tako da dosta mojih riječi. U zaključku sam odlučio iskoristiti riječi čovjeka koji je na neki način otvorio ovu kolumnu. To je papa Franjo. Pa evo nekoliko misli koje mogu biti jako dobar poticaj.
Obitelj je temelj suživota i lijek protiv društvene fragmentacije. Djeca imaju pravo odrasti u obitelji s ocem i majkom koji su sposobni stvoriti povoljno okruženje za razvoj djeteta i njegovo emocionalno razvijanje. (“Humanum”, Rim, 17. studenog 2014.)
Svaka prijetnja obitelji je prijetnja samom društvu. Budućnost čovječanstva, kao što je govorio sveti Ivan Pavao II., dolazi kroz obitelj. Budućnost dolazi kroz obitelj. Zato zaštitite svoje obitelji! Vidite u njima najveće blago svoje zemlje te ih hranite uvijek molitvom i primanjem sakramenata. (Obraćanje obiteljima, Filipini, 16. siječnja 2015.)
Pitam se je li rodna ideologija izraz frustracije i odustajanja čiji je cilj izbrisati spolnu razliku jer više ne znamo kako se nositi s njom. Da, riskiramo učiniti korak nazad. Uklanjanje razlika je zapravo problem ne riješenje…S ovim ljudskim temeljima, potpomognuti milošću Božjom možemo planirati bračnu i obiteljsku zajednicu za cijeli život. Bračna i obiteljska veza je ozbiljna za svakoga, ne samo za vjernike. (Opća audijencija, 15. travnja 2015.)