Još uvijek se nalazimo u blagdanskoj atmosferi i okruženju. U takvom raspoloženju magarac zauzima zanimljivu ulogu. Dok uz njega često vučemo negativne konotacije zaboravljamo njegovu uzvišenu ulogu, kako danas tako i kroz cijelu povijest. Kroz brojne civilizacije i književna djela ostavio je svoj trag, a prema podacima u Svetom Pismu se spominje 173 puta. Na svojim leđima nosio je brojne proroke kroz Stari zavjet i trudnu Bogorodicu doveo u Betlehem, a u štalici bio svjedokom rođenja Spasitelja. Potom je Djetetu Isusu pomogao u bijegu od Herodove zle ruke te Ga kao mladića uveo u Jeruzalem. Svi ti događaji ostavili su neizbrisiv i vidljiv znak Kristova križa na njegovim leđima i trajno ga posvetili. Sveti Franjo pravi poveznicu između ljudskog tijela i magarca te ga naziva „brat magarac“. Upravo tijelo to i je. Tvrdoglavo je, slabo i nepokorno, ali Kristom posvećno kao hram Duha Svetoga.
„Franjo poznaje dva različita shvaćanja tijela: tijelo naime treba krotiti ili mrtviti ukoliko je kao ’brat magarac’ protivnik duha, ali se o njemu i brinuti ukoliko je ’brat tijelo’.„ (usp. 2Čel 210–211)
Tijelo je često kroz drevne civilizacije smatrano negativnim i onim što nas sputava u ostvarenju naših ciljeva. Ako odemo u drugu krajnost vidjet ćemo hedonističko uživanje i slavljenje tijela. Te klice nalazimo i danas. Zaboravljamo bitnu činjenicu da je tijelo uistinu hram Božji. Hram u kojem prebiva naša duša, Duh Sveti. Kroz ovo vrijeme to najbolje možemo promatrati. Dok smo frustirani svojim tjelesnim slabostima možemo gledati uzvišeno otajstvo Gospodinovog utjelovljenja u liku malenog djeteta. Isus je došao na zemlju preko tijela u tijelo. Otkupio nas je pribijenim tijelom za drvo križa i darovao Tijelo kao živi kruh koji će nas hraniti do kraja svijeta. Možda u toj spoznaji dostojanstva tijela leži i tajna po kojoj ćemo se prihvatiti odgoja istog. Tek kad nešto naučimo cijeniti i spoznamo vrijednost znamo se zdravo odnositi prema tome. Tijelo nam je dar po kojem ostvarujemo vezu s ovim svijetom, komuniciramo s drugima i ostvarujemo se. Dobili smo ga i na nama je da ga njegujemo, pazimo i odgajamo u skladu s našom dušom. Jer briga za tijelo je briga za dušu, a briga za dušu je briga za tijelo. Međutim, često čovjeka režemo na dva dijela. Odvajamo dušu od tijela i tijelo od duše zaboravljajući da je ono jedno. Hrvatski književnik Danijel Dragojević donosi zanimljivo promišljanje o tome.
„Magarac je tijelo, magarica duša. Obećani čas prošao je mimo magarca. Naravno nama se čini neprilično par u vrsti odvajati. Magarac i magarica u priči o spasu morali bi ići zajedno, u dobru i zlu, trebalo bi da za njih vrijede iste riječi. Uostalom, magarac je ionako samo potomak magarice. Ali, eto, razdvojili su ih nekada davno i onda su, gotovo neprimjetno, razlike ostale i nakon najpresudnijeg časa.“ (Izvadak iz eseja „Magarac“, Danijel Dragojević)
Vodeći nebrigu ili nezdravu brigu o tijelu ili duši ne uništavamo samo jedno već oboje. Jer tijelo i duša su povezani, to je ono što nas čini čovjekom: tijelo i duša. Darovana su nam ta dva novčića. O nama ovisi kolika će biti njihova vrijednost. Na nama je da ih čuvamo kako bi ih poklonili Gospodinu kada za to dođe vrijeme.
„Tvoje je tijelo tvoje, ali ti nisi tijelo. Ti nisi ni samo duša. Ti nisi niti skup svega, nisi rezultat svih dijelova tijela i duše, nego si onaj koji ima dušu i tijelo, ti stojiš iznad svih svojih “dijelova” i opet si nekako svi oni. Ne posjeduju oni tebe, nego ti njih. Ti si vječan. Ti si neizreciv. Ti nisi nikako iz materije, nego si poslan od Boga i oživljavaš materiju. U tebi je Božji dah… Sav uroni u svoju dušu…“ (Dio iz knjige: 33 meditacije autora Tomislava Ivančića)