Početak bez kraja
Danas bih podijelio s vama jednu usporedbu u kojoj će se svi pronaći s jedne ili druge strane. Ta usporedba je nastala kao plod moga razmišljanja. Naravno da je nepotpuna, ali vama ću je ostaviti da je upotpunite sa svojim zaključcima. Neka tako živi ovo promišljanje! Da budem iskren na ovo me je potaknuo spot jedne pjesme, tako da ovo nije u potpunosti samo moja ideja. Nema veze, samo hoću reći da su naše misli nastavak nečijih predhodnih. To je ljepota povezanosti u svijetu.
Svaki čovjek kroz jedan običan dan mnogo puta prokomentira i prosudi druge. Bilo bližnje bilo „daljne“. To nam je svima ušlo na mala vrata u svakodnevni život da nam je postalo sasvim normalno. No prosuđujemo li dobro? Odnosno smijemo li mi ikako prosuđivati druge? Sad ću se malo napraviti kao pravi stručnjak pa objasniti što to trebate znati prije nego što nekoga etiketirate sa svojim mišljenjem?
Likovna izložba
Svi smo imali priliku biti na nekoj umjetničkoj izložbi ili u najmanju ruku biti ispred slike nekog umjetnika. U takvim situacijama potrebno se zaustaviti ispred umjetničkog djela i promotriti ga. Ima nekih ljudi koji misle da je potrebno znati neku teoriju kako bi razumjeli neku sliku pa samo blijedo pogledaju i kimnu par puta glavom. Nije stvar u tom da treba uvijek razumjeti, nego osjetiti. Na slici se tako promatraju motivi, tehnika, tekstura, kompozicija pa nekad čak i okvir slike. Ja bih svaku umjetničku sliku, onako amaterski, podijelio na dvije komponente; na motive (nositelje radnje) i pozadinu. Jedno bez drugoga ne idu. Oni skupa čine jednu cijelinu. Tako isto bilo bi poželjno znati i vremenski interval u kojem je djelo nastalo. Tek tada ćemo u potpunosti razumjeti sadržaj i smisao. Jer ako bi uzeli jedan uradak od svima poznatog Pabla Picassa i pogledali ga, kad ne bi znali okolnosti vremena u kojem je nastalo, lako bi pali u napast da izrugamo i stvoritelja i njegovo djelo. Tako isto je i sa ljudima. Kako? Hajdete vamo dolje da povežemo!
Čovjek i pozadina
Naši životi zajedno sa našim ponašanjima izgledaju kao neke umjetničke slike. Mi smo portreti sa svojim pozadinama, rađeni određenim tehnikama i uokvireni u vremenu, prostoru i okruženju u kojem smo odrasli. Hoću reći da nitko od nas nije birao kakav želi biti. Naš život je splet bezbroj parametara koji su odredili naše ponašanje i vladanje. Zbog tog ne možemo prosuđivati druge i etiketirati ih. Ne možemo znati sve one parametre. A još manje je dobro prosuđivati osobu bez njezine pozadine. To je nemoguće. Čovjeka treba promatrati u cijelosti. Isto kao i umjetničke slike o kojim sam gore pisao. Ne smijemo sebi dopustiti da ljude gledamo i prosuđujemo površno. Da u njih samo blijedo pogledamo, kimnemo par puta glavom i odemo, odustanemo. Na taj način ćemo doći u napast da izrugamo Stvoritelja – umjetnika i čovjeka -umjetničko djelo. Bilo bi lijepo kada bi svim ljudima isto pristupili jer su svi jednako neprocijenjivi.
Drugi put kad budeš u prilici. Pogledaj čovjeka, pogledaj njegovu pozadinu i okvire i onda prosudi. Odnosno nemoj prosuditi jer idalje ne znaš toliko toga.