Dragi dnevniče!
Vedrina ovog dana me podsjetila na to kako je lijepo vidjeti radosnog čovjeka. Kao što ovaj sunčani dan podiže moje raspoloženje, daje mi snage i motivacije da odradim ono što trebam, da se upustim i u neke nove pobjede te da mi u svemu tome duša odmara, tako i vedra i vesela osoba budi u meni osjećaj radosti i podiže moje raspoloženje. I sjetim se svakog puta kad sam bila tužna, razočarana, bezvoljna i u tim danima samo jednim susretom s ovim “svjetlećim” osobama svi ovi tmurni
zidovi u meni odmah padaju. Svaki onaj snažni zagrljaj, ono jedno milo i nasmijano lice kao da automatski mome srcu progovara: “Nasmij se! Tvoj život je poseban! Krist te treba, ja te trebam!” Svako ono iskreno: “Kako si?” otvara put mojim mislima, koje su me tih dana morile i gušile, da izađu i odmah težina s mene kao da pada, te dvije riječi ispravljaju moja leđa i podižu moju glavu kako bi mi oči mogle vidjeti ljepotu Božjeg stvaranja koja se svugdje oko mene nalazi. A pitanje ni ne mora biti odgovoreno…
I onda kad razmislim što čini te osobe toliko veselim shvatim da njihov život zapravo nije ništa lakši od moga. Sve ono što znam o njima dovoljno mi je da shvatim da njih nešto podiže iznad svih životnih problema, a sigurno se još brdo toga krije iza njihovih osmijeha. Ali oni ne dopuštaju da ih to sputava u njihovu veselju i sreći. I gdje se tu krije tajna? Tajna se krije u tome što su spoznali veličinu Njegova uskrsnuća, što su prepoznali i svakodnevno prepoznaju Njega, živoga, u svemu što se oko njih nalazi. I što neprekidno grade odnos s Njim i razgovorom sve te svoje životne probleme prepuštaju Njemu i upravo ih On izdiže iznad svega toga. I takve osobe su sposobne premještati planine. Zapravo već ih premještaju, premještaju planine tame u mome srcu i u srcu svakog čovjeka kojeg susretnu.
I hvala Bogu što postoje jer preko njih se osjećam bliže Njemu i na meni je sada da i ja u svome srcu napravim mjesta Kristu kako bi On preko mene premještao planine u životu drugih ljudi!