Dragi dnevniče!
Nove prilike… Ni svjesna nisam da ih dobivam iz dana u dan.
Samo jutrošnje buđenje mi je nova prilika za poboljšati svoj život, nova prilika za sreću, ljubav, mir, zajedništvo, velikodušnost, darežljivost, poniznost… I u svakom trenutku ja mogu odabrati hoću li neku priliku iskoristiti ili ne. Nalazim se na ulici i vidim mnoštvo ljudi u žurbi, potištenih ljudi, ljudi koji žive svoj život na meni nepoznat način, već u tom trenutku imam priliku odlučiti hoću li samo proći kraj njih pognuta lica, ili ću u prolazu udijeliti strancu osmijeh ili pak neku riječ. Čini se svakodnevnica, a to mi je prilika biti boljom osobom. Moje malo tome strancu će sigurno značiti puno, moj jedan iskren osmijeh njemu će možda popraviti ne samo taj dan već i cijeli tjedan, njega će možda osvijestiti na ljepotu života koju je u svojoj patnji negdje iza oblaka zagubio. I takvih prilika u danu se ukaže neizmjerno puno…
I tako nekako razmišljam Bože koliko ih ja samo propustim. Pružiš mi ih kao na pladnju, a moje oči samo skrenu pogled s njih nerazmišljajući što mi one mogu donijeti i što ja iskorištavajući ih mogu uzvratiti Tebi ili darovati drugima. Ali sam svjesna i zahvalna što nisam propustila odgovoriti na priliku koju si mi pružio prije par godina, a koja mi je u život donijela mnogo toga i sigurna sam da će nastaviti donositi. Te jedne, nama dvoma znane večeri, u moje srce spuštaš želju da se pridružim, tada širokobriješkoj, a sada već mojoj Frami. I od te prihvaćene prilike u moj život pristižu sama dobra, ali svjesna sam da i iz moga bića izlaze dobra. Pružajući mi ogromne milosti dao si mi mogućnost da i ja preko svojega bratstva drugima širim dašak Tvoje ljubavi. Brojne akcije, od onih manjih koje su podijelile našu radost s drugima poput Badnjaka, pa sve do onih velikih koje su nahranile mnoga usta u našemu gradu poput Uskrsnih tombola. Bila sam poput tvoga pijuna, malim koracima oslobađala put većim figurama od sebe da bi se na koncu ti kao naš Kralj mogao proslaviti. Bila sam poput jedne sitne puzzle u velikoj Franjinoj slagalici koja je 1994. započela svoje djelo u mom Širokom, a 46 godina prije toga započela djelovati u Franjinoj zemlji. I nadam se da sam bila puzzla dostojna svetog Franje, a to samo Ti znaš i neka tako i ostane.
I evo na zadnjim stranicama ovog dnevnika upravo sam željela izraziti zahvalnost Bogu što mi je dao priliku biti dio našeg bratstva. Moj put u ovome bratstvu se službeno završio već prije skoro dva mjeseca no tek nakon zadnjeg napisanog teksta za mene ovaj put završava…
Hvala ti dnevniče što si mi bio još jedna prilika da se darujem svome bratstvu! Hvala ti što si mi bio način na koji sam potakla sebe na dublja razmišljanja i pokušala ih prenijeti na papir te tako olakšala svoje srce! Hvala ti što si mi bio prilika da braći i sestrama podijelim ono malo Ljubavi koja se nalazi u meni! A najveće hvala Tebi Bože jer si uz mene!
Do nekih novih čitanja, s novim ljudima…
Mir i dobro!