Dragi dnevniče!
Nakon nekog vremena i danas ti donosim par riječi. Na prvi pogled sva rastresena, dezorijentirana s brojnim nakupljenim mislima o životu, smislu i životnom putu. Put. Raskrižje. Kuda krenuti? Na koju stranicu prevrnuti svoju životnu knjigu? Zna samo njen autor. Bog. Koji ruši sve zidove ispred mene i daje priliku i putove nekih novih cesta kojima još nitko nije kročio. Cestu koju čuva samo za mene. I koja na mene čeka. I znam dnevniče, da se trebam usuditi. Ne ograničavati se malim stvarima, nego kročiti prema nečemu puno većem. Uvijek primamljivo zvuči izbjeći spomenuta lutanja i nesigurnosti, koje nepozvane dođu s novim, ionako teškim početkom. Ili pak krajem. Početak nove životne stranice postane i radost jer znam da sve ono što dolazi služi za moju izgradnju. Uviđam koliko me promjena životno nadahnjuje. Promjena u meni ili pak promjena oko mene. Radost novog početka iznova i iznova raste u meni. Koliko se još samo toga ima dogoditi… Onog lijepog i onog manje lijepog, a sve u svrhu mog jačanja, sazrijevanja. I dok se pitanja, nesigurnosti i razmišljanja još uvijek nagomilavaju, odgovori su jasni. I kad sjedneš na čašicu razgovora s Njim, shvatiš koliko su ti odgovori zapravo i jednostavni i koliko je čovjek sam sebi jedina prepreka. I zato živi i diši, a na raskrižju razmišljajući lijevo ili desno, traži Ga, traži sunce…