Dragi dnevniče!

Dok listam tvoje stranice i šiljim svoju olovku da ti ispričam ili pak prepričam nešto novo, neke nove uspomene koje se gomilaju, novi trenuci, nove priče, neki moji ljudi i sve ono što me zapravo čini. Tišina je. Snaga riječi koja se gomila dok vlada tišina je nenadmašiva. Strahovi, razmišljanja, razni monolozi, borba čovjeka sa samim sobom. Na prozor moje sobe pade koja kapljica kiše. Oblaci su promijenili boju, tama se naglo pojavila i zavladala cijelim mjestom. Sunce je odjednom izgubilo svoj sjaj i krenulo na počinak. Ali, vraća se. Jer zna da treba čovjeku. I to je život i to je promjena. Promjena je ključna, potrebna svakom biću da udiše neki novi zrak, možda i čistiji.
Svaki trenutak je promjena. Dok čitaš ove redove nešto se oko tebe, ali i u tebi mijenja. Ako se osvrenemo unazad shvatit ćemo da smo upravo i mi sami rezultat promjena koje su se dogodile izvan nas ili u nama samima. I važno je da je čovjek toga svjestan. Nekada se događa da se možda i godinama nalazimo gotovo zarobljeni u nekim okolnostima, odnosima. Osjećamo da je vrijeme da nešto promijenimo. Osjećamo i strah i tjeskobu od te promjene pa često ostajemo paralizirani i bespomoćni. Ali, uvijek nam se vraća ono što je nama potrebno. Sunce će uvijek ponovno izaći, novi ljudi kročit će u naš život i sve će imati svoj smisao. Bog nas ima ucrtane u svoj dlan. Jer Njegovo smo remek djelo… 🤍