9. kolovoza 2020.

Opet si mi se, Bože, objavio na svoj način. Opet sam te najprije htjela ukalupirati u svoja očekivanja. Opet sam od Tebe tražila znakove, čuda, dokaz da si to Ti, da me pratiš u svemu. A Ti djeluješ tiho, nečujno, anonimno, trebaš moje strpljenje i povjerenje, a ne plitku vjeru koja čeka da se sav otkriješ i jasno objaviš u mom životu. Ta nejaka vjera koja još uvijek tinja, umjesto da gori, želi poput svetog Tome staviti prste u tvoje rane da se uvjeri da si živ. Ta nejaka vjera želi Te cijelog razotkriti, želi Te gledati, ne shvaćajući da gledanje nastupa tek onoga dana kad stanem pred Tebe. Tada se razočara jer te ne vidi i ne čuje, a imala je drugačiju sliku o Tebi. O Tebi je slušala svjedočanstva, čudesa koja činiš, Tvoje velike zahvate u tuđim životima, ne shvaćajući, opet, da najveće zahvate praviš u tišini, osluškujući naše strpljenje i stavljajući na kušnju naše pouzdanje u Tebe.

Da, uviđam koliko je moja vjera malena u svakom dijelu moga života, ali Ti me i u tome odgajaš, hrabriš, govoriš mi da tu ništa ne prestaje, nego da, dapače, tek počinje. Svaki put kada shvatim koliko sam slaba, u meni postaneš jači. Kao da tada posebno odjekuješ i guraš me naprijed, kao da sam ti u svojoj malenosti svaki put korak bliže. Govoriš mi da će moja vjera i pouzdanje rasti samo onda kada budem prihvaćala i shvaćala Tebe kao živu Ljubav. TEBE KAO ŽIVU LJUBAV. Onoga koji će na moje molitve odgovoriti s „Da.“, „Ne još.“  i „Ne, jer imam nešto bolje za tebe.“

Vrijeme je devetnica našoj širokobriješkoj Gospi. Vrijeme Festivala mladih u Međugorju je iza nas. Ovo milosno razdoblje vjerojatno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ove godine sam Te na drugačiji način promatrala na svim tim svetim misama. Htjela sam te shvatiti. Neumorno sam htjela svaki put ući u otajstvo mise, ne skidajući pogled s Tebe, nedokučivog, neshvatljivog, velikog. Tisuću pitanja, tisuću „Zašto?“ i „Kako?“ svaki put su donosili nemir, ali i neobjašnjivu čežnju da priđem bliže, da tražim još, da vučem dalje to uže odgovora koje si mi dao da se za njega uhvatim. Mi ljudi nekad jednostavno ne možemo činiti nešto što ne shvaćamo, ne okvirujemo svojim razumom i ne razumijemo u potpunosti. Tako se i u meni borio djetinji polet da te dodirnem, da te shvatim, da uđem u tajnu tvoga sakramenta. Odzvoni tada u zraku rečenica jednog propovjednika. „Bog je ljubav.“ Naizgled obična, svakodnevna rečenica, a ustvari tako teška. Rečenica u kojoj se krije sve, odgovor na svako moje pitanje i temelj za svako novo predanje i pouzdanje. Kada bi ljudi uistinu shvatili kolika je Bog ljubav, svi bi mu se predali cijeli, bez zadrške, jer Ljubav ne zna ništa drugo nego ljubiti. Ljubav u tvoj i moj život može donijeti samo dobro, pa čak i ako to mora činiti preko kušnji, jer treba naše strpljenje. Teško nam se predati i pouzdati u Tebe upravo zato jer ne znamo da si Ljubav. A gdje bolje možemo vidjeti  kolika si ljubav, nego u svetoj misi, živom uprisutnjenju tvoje žrtve, najveće Ljubavi koju je svijet ikad vidio? Na dlanu nam je svakog dana darovano da te gledamo, živa Ljubavi, na svetoj misi, a to najčešće samo prođe pored nas, mimoiđe nas i čeka da dignemo pogled prema oltaru i da te potražimo, jer si tu. Kada bismo shvatili koliko ljubavi je pred nama na jednoj misi, bilo bi nam žao zbog svake one koja nas je mimoišla, kada nismo duhom bili prisutni.

Gospodine, ispravljaj moje krive slike o Tebi. Daj mi milost potpunog predanja u Tvoje ruke, a prije toga milost spoznanja da si prava Ljubav, jer to jedno bez drugog ne ide. Ne dopusti mi da te ograničavam u okvire svojih očekivanja, svojih iskrivljenih slika i nestrpljenja. Daj da na svakoj svetoj misi iznova povjerujem, progledam i ugledam Ljubav koja drži moj život na dlanu, pa da zajedno sa svetim Tomom mogu klicati: „Gospodin moj i Bog moj!“

A tebi, dragi dnevniče, hvala što su tvoje stranice postale moja molitva. Vjerno ih sakupljaj i čuvaj.