Dragi dnevniče!
Ali i dragi čovječe koji očima prebireš po riječima ovoga teksta u potrazi za utjehom napuknutog srca ili tek iz puke radoznalosti još jednog identičnog naslova rubrike. Ne znam, manje je bitno o čemu je riječ, ali svejedno ostani do kraja. Ovo je moj zadnji tekst upućen tebi i htjela bih ti izreći nekoliko sitnica pa ako imaš vremena pročačkaj po njima. Pisati u ovu rubriku Dnevnika jedne framašice bilo mi je zadovoljstvo iz više razloga. Prvi je taj što je svaka riječ naslova meni posebna. Osvrnut ću se (samo) na Dnevnik, da ne bih otišla predaleko što mi je inače običaj. Riječ je koja se zapravo kroz čitav proces pisanja i razmišljanja odnosila na Boga, ali i na tebe. Bog je bio moj dnevnik, svaku riječ težine, tuge ili sreće, ma bilo čega, iznosila sam mislima usmjerenim prema Njemu koje, vjerujem, čuva zapisane u srcu pod ključićem, baš kao i tvoje. No, ti čovječe, bio si svaka stranica ovoga dnevnika, a na svakoj stranici trudila sam se upisivati ljubav. Ona nije fluidna, teško odrediva, zapravo, vrlo je jednostavna i rastezljiva , rekla bih, čim smo je od Franje razvukli sve do danas. Upisana u tebi i svakome od vas, framaši dragi. Dok sam pisala po ovome dnevniku, dosta puta stranice su bile natopljene kapljicama koje su se slijevale niz lice, ali vjerujte mi da im je put od srca do očiju bio vrlo kratak. Sjećam se kako su ove kapljice pravile mokar trag na ramenu tvoje majice, tamo, na onom zidiću Bakamuše. Zato kažem, framašu, da si stranica ovog dnevnika. Bio si na mom (ili njegovom, njezinom) framaškom putu, po tebi sam pisala i prve mladenačke, rekla bih spontane kliktaje radosti ali i tužne vapaje umornoga srca, kvasila ti majicu baš kao i ove stranice, a čvrsto vjerujem da je On stajao kraj nas i da je sve upisivao u probodeni dlan. Zaključao. Sačuvao. Zato framašu, ne boj se biti išaran, ispisan, izgužvan nečijim osušenim suzama, ponekad i rasparan škarama nečijih riječi. Jer, kada dođe kraj ove tvoje, bogomdane, avanture, izgledat će ti kao da ima još bjeline po kojoj se moglo šarati. I uistinu, bit će je. Čak i previše. Shvatit ćeš da i nije bio cilj popuniti je cijelu jer trebalo ju je ostaviti za neke druge umorne oči, srca, lica koja ti možda neće biti draga kao ova prethodna. Ali, ako je početak stranice ispisan snagom ljubavi, lakše će i ostatak biti njezin odraz pa kakva god slova, riječi, znakovi, boje i rečenice nalazile se u njemu. Zato neka pišu, i ti ćeš pisati. Neka šaraju, i ti ćeš nekada šarati. Neka režu, i ti ćeš nekada, svjesno ili nesvjesno, rezati. Jer samo si čovjek. Malen i grešan. Ali sposoban jer On te osposobio. Da mi budeš prijatelj. Da mu budeš prijatelj. Da se nađeš na ovom putu hrabrih. Zato dopusti im da pišu i zahvaljujem što si meni dopuštao isto. Jer bez tebe ništa ne bi bilo isto.
Zagluši na zvuk svijeta ako te katkad bude uvjeravao da je bolje ostati nedotaknut od tuđih rana jer kakva li će tvoja vrijednost onda biti? Kakva li je vrijednost ove stranice da se na njoj ne nalaze riječi? Baš tako!
I evo, ako si očima ovdje, ostao si do kraja. Samo te još jedno molim, gdje god bio, trudi se ostati do kraja.
S Njim.
Its tajm tu saj gudbaj,
Bvb💙