Dragi dnevniče,
ovoga ti puta želim pisati nešto što nije baš uobičajeno.
Želim ti ispričati jedan put.
Put koji se tiče mene, tebe, svih nas.
Kao maleno dijete dolazim u nepoznato. Ne razmišljajući kakvu novu životnu stranicu okrećem.
Kuda idem? Zašto idem? Hoće li mi se svidjeti?
Hoću li tu zauvijek ostati?
I zakoračim, ne znajući da me Bog baš tu vodi. Ne poznajem dovoljno Boga, srećom, On mene dobro poznaje. Ne poznajem ni samu sebe, opet kažem, On me poznaje. I kada me doveo ispred vrata, ispred kojih stojim i dan danas, srce mi je skiknulo od sreće. Reklo je: ,,Ovdje je moje utočište!”
Bog me doveo u zajednicu nekog svetog Franje. Znala sam da postoji, pa osnovao je franjevce. Djelomično sam znala i o Frami. Ali da je tako velik čovjek?
Ovoliko ljudi vidjeti na jednom mjestu. Nisam vjerovala! Ljudi s nepoznatim i poznatim licima, neki stariji, neki mlađi. Ali svi zajedno! Nisam znala što je, ali jednostavno taj žar me natjerao da o njoj istražujem.
Ovdje te čovjek ne gleda tko si, što si. Gleda te jednako, kao što je i sam Bog.
Postojali su tu i ljudi sa službama – kao mali sljedbenici Kristovi, samozatajni, ne žele se pokazati, ali rade da bi nama bilo lijepo.
Tako sam i doživjela tu Framu. Nisam znala za te službe, niti sam znala da je Frama toliko obavezna. Sve dok nisam počela istraživati. Istraživati i uživati.
A takva je i danas.
Uspravna stoji, drži se.
Vezana uz ovaj Brig,
uz fratre,
uz ljude i dobre i loše volje.
Vezana uz dobro, smijeh, zabavu, igru…
Kao što je i sam Franjo – Kristov sljedbenik,
mi smo tako Franjini.
Framaši!