Dragi dnevniče,
kroz ovo korizmeno vrijeme
misli mi odlutaju u Jeruzalem.
Posebno na jednu majku,
jedno srce.
Na srce koje je gledalo kako joj Sina osuđuju,
srce koje je jednako trpjelo udarce,
srce koje je hrabro kročilo za svojim Sinom.
u tišini, sa strane, kroz suze…
Zašto ne bih i ja, kao Marija, bila uz Isusa u ovo vrijeme?
Da budem Šimun Cirenac koji pomaže nositi križ ili Veronika koja malim djelom čini veliko.
A možda sam samo jedna od jeruzalemskih žena koje treba utješiti.
Na Kalvariji ostaju najhrabriji.
Dva su srca tada bila probodena, za nas. Bezuvjetno nas vole
i do kraja nam se daju.
Mrtvi Sin u majčinim rukama.
Kako li je njoj tada bilo?
Je li znala da će uskrsnuti?
Jesi li znala, Majko?
Ne boj se, Marijo! On je jači! Pobijedit će On ovo! Nedjelja se bliži…
Sada shvaćam da vrijedi…
Svaka borba i suza u mom životu vrijedi jer znam da sam voljena ovoliko,
cijenom da jedna majka briše tragove krvi svoga Sina.

A gdje sam, Isuse, ja
i hoće li moje srce ikada shvatiti?

Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Izaija 53, 5