Dragi dnevniče,
željela bih s tobom podijeliti jednu posebnu, snažnu vrstu molitve. Jako je neobična, netko je možda ne bi ni nazvao molitvom, ali ja znam i svjedočim da me upravo takav način molitve najviše zbližio s Njim.
Naime, svaki dan, kada bih se vratila kući iz škole, sjela bih na stolicu ili na krevet, zamislila Isusa pokraj sebe i jednostavno započela tihi razgovor s Njim. To su bile obične, svakodnevne riječi. Bez ikakvog uljepšavanja i dotjerivanja, baš onakva kakva jesam, sa svim svojim doživljajima. Prepričavala bih Mu svoj dan, sve što sam proživjela, govorila o ljudima koje sam susrela. Iako On sve to već zna, ja sam to željela podijeliti s Njim.
To su bili razgovori o mojim osjećajima, željama, strahovima i radostima. Zahvaljivala sam Mu za sve milosti i darove. Nije bilo rijetko da tijekom tog razgovora na mom licu bude osmijeh, a srce ubrzano kuca, jer je Duh Sveti bio tu.
Netko bi sa strane pomislio da razgovaram sama sa sobom, ali ja sam molila, samo na malo drugačiji način. To zasigurno nije bio razgovor sa samom sobom. Kao da sam na kavi s najboljim prijateljem – kad bolje razmislim, na neki način i jesam. I još više od toga… A kada ne bih mogla govoriti, samo bih došla, šutjela i slušala. Zamišljena, šetala bih s Njim ili bih često bila podno križa s Marijom, koja je također postala dio našeg svakodnevnog razgovora. Možda zvuči neobično, ali ova me molitva promijenila. Naučila me biti iskrena, naučila me slušati i voljeti, biti onakva kakva jesam i ne prikrivati istinu, nego svu istinu, kakva god ona bila, donijeti pred Njega.
To su trenuci u kojima moje srce razgovara sa svojim Spasiteljem. Ne želim nikada izgubiti ni zaboraviti ovu molitvu, jer vrijedila je, još uvijek vrijedi i uvijek će vrijediti… To je jedini razgovor nakon kojeg nikada nisam bila tužna, slomljena ni osuđivana, nego uvijek podignuta, obnovljena, ispunjena i ljubljena.

Hvala Ti što i ovaj put slušaš, a ne osuđuješ.

„I sve što god zaištete u molitvi vjerujući, primit ćete.“ Matej 21,22