Dragi dnevniče,

Ponekad zašutim
i pokušam shvatiti
kakve su moje riječi.
One svakodnevne
riječi upućene drugima, pa i Bogu.
Jesu li moje riječi
utjeha za nečiju tugu
ili pak razlog za tugu?
Grade li ili ruše nečiji svijet?
Hoću li nasmijati bližnjega ili ga pak rasplakati?

Svaka izgovorena riječ ima svoju težinu,
bila ona dobra ili loša.
Poznato je samo ono što izgovorim,
a ne ono što mislim.

Ne želim biti razlog zbog kojeg će netko,
zbog moje prebrzo izgovorene rečenice,
izbjegavati obrok,
zatvoriti se u sebe
ili ispustiti i jednu jedinu suzu.

Počevši od danas,
želim da moje riječi grade mir.
Ako nemam pravu riječ,
radije ću ostati u šutnji
i samo se osmjehnuti.

Treba to znati.
Treba znati govoriti.
Ali kako?
Nije teško.
Potrebno je samo srce.
Srce koje često govori s Njim.
Molitva će me tome najbolje naučiti.
Ali ne samo ona koja proizlazi iz riječi,
nego još dublje…