Opet ti pišem, dragi moj dnevniče…

Opet ti pišem, ali ne kao Franjina ruža bez trnja, nego kao ruža bez latica. Umjesto mirisnih latica, na tvojim stranicama ostavljam trag trnja i praznih rupa. Te rupe ostaju prazne, sve dok se ne obratim Onome koji ih zna najbolje popuniti. Neko vrijeme sam, dragi dnevniče, izbjegavala pravo popunjavanje tih ogrebotina i rupa. Čak se i sama zavlačila u njih, bježeći od stvarnosti i prvenstveno i nesvjesno od njihovog zarastanja. Uzaludna su bila ispunjavanja tih beskrajnih rupa odlaganjem, nevoljnosti čak i malom dozom ljutnje. Dapače, dragi dnevniče, nije bilo lako iznijeti sve te rupe i ogrebotine na tvoju stranicu.

Kako su odmicali dani ispunjavanja ove stranice, više sam uviđala svoj spas. Razmišljala sam o Njemu. Zamisli, nekako previše jednostavno, ali opet i složeno za mene. Toliko jednostavno, da je trebala samo tišina, On i ja. Najljepša tišina, vjeruj mi. Tišina koja odmara, tišina kroz koju sve čuje i sve čujem. Ali, opet toliko složeno da sam izbjegavala ono najbolje za mene. Planirala sam, smišljala, kako sam ja mislila da je najbolje. Kroz one rupe, to je sve i propalo. Sve to samo zato što sam isključila najbitnije. Isključila sam Njega.

Prvi put sam u bližnjemu gledala Njega, ali uistinu. Gledala i vidjela. Zasigurno da nema ljepše stvari. To je bila ruka koja mi je pružena u pomoć. Kroz tu se ruku jasno može uočiti Njegovo lice. Prije te ruke spasa, dragi dnevniče, držala sam se za nešto što me držalo, prividno, čvršće nego bilo što. Zapravo, nije bilo ništa više nego moje umišljanje.

Sada, pisajući zadnje rečenice ove stranice u zadnjih par dana, sve više uviđam zarastanje rupa. A kako ne bi zarasle? S rukom u Njegovoj ruci ovog puta te i pozdravljam. 🙂