I opet pišem onako čisto, iz srca.

Tebi pišem dragi dnevniče, no znam da On čita. Itekako čita. Čita ono nepročitano, nedorečeno. Čita ono potisnuto duboko u meni. Čita iz mog pogleda. Čita iz moje nevolje, iz svakog osmijeha pa i one suze koju svaki put vjerno obriše. Dođem Mu sama i pokažem svoje blijedo lice s kojih briše one krišom puštene suze. Nije On jedan od onih što kažu ,,rekao sam ti” ili ,,upozorio sam te”. Ne, nije On takav. Rekao mi je, ali ga nisam slušala. Govorio mi je, ali ga nisam čula. I tako svaku put iznova. Svaki put u krug. Dolazim mu ranjena srca, a On me ne osuđuje.

Prošli put čitao je trnjem i rupama ispisane stranice. Čitao ih je i dok još nisu bile napisane. Onako uzburkane, poljuljane i uzdrmane u mojoj glavi. I sada, zagledana u Njega, pitam se… Pitam se koliko jako to moje trnje probada njegove rane. Pitam se koliko jako bole te moje šuplje rupe, ništavila. Koliko Te samo zabolio svaki put sam se oglušila na Tvoj glas, na Tvoj uzdah, na Tvoje korake…
Možda sam nekada odbila biti Tvoj Šimun. Možda sam odbila biti Tvoja Veronika. Možda sam odbila biti majka koja u tišini moli za Tvoje bolove.
Ovu korizmu svim srcem želim sve to. Želim Ti podignuti taj križ i olakšati Ti. Oklašati Ti ono što sam Ti sama učinila, teret koji sam Ti sama nanijela. Želim obrisati te obraze. Obraze koji su odveć ispljuvani, krvavi i znojni. Oči u kojima se vidi Tvoja poniznost. Oči koje su toliko skrušene da se i posramim. Pokazuju sve ono što ja nikada nisam bila. Želim obgrliti tu trnovu krunu svojim nesigurnostima, sumnjama i manama. Da tako one nestanu u tim bodljama. Da se uviju u njih i one ih probodu.

Prije svega Tebe žarko želim zagrliti. Želim obgrliti izranjeno tijelo i izmučeno lice. Želim te grliti sa svim svojim srcem, najiskrenije na svijetu. Želim raditi ono što Ti radiš kada Ti se svaki put obratim. Primaš me u svoje krilo i liječiš. Liječiš svojim zagrljajem. Liječiš moje rane koje, nisu ni približno bolne kao Tvoje. Ne osuđuješ, nego liječiš. Liječiš moje rasparano srce. Svaki put prolaziš kroz moju Kalvariju. Ovog puta, ja želim s Tobom kroz Tvoju. Baš onako, s rukom u Tvojoj ruci.

,,Kako da ne plačem
Da žalostan ne budem
Kada nikog nema da
Ljubav Njemu uzvrati
Kada nikog nema da
Sa mnom zaplače
Što Ljubav nije ljubljena”