U zadnje vrijeme često razmišljam o molitvi. Što je ona uopće, zašto je tako potrebna, kako me mijenja i gdje se događa? Kažu mnogi da je ona razgovor s Bogom. Sam se Isus molio svome Ocu, a i nas poučio kako se moli u molitvi Oče naš.
Katekizam daje jednu dublju misao o ovome: “»Kad bi znala dar Božji!« (Iv 4, 10). Čudo se molitve pokazuje upravo tu, na rubu zdenaca kamo dolazimo tražiti svoju vodu: tu Krist dolazi u susret svakom ljudskom biću, On nas prvi traži i On ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubina Boga koji nas želi. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega.” (KKC, ‘Što je molitva?’, 2560)
Ovo daje i pogled na drugu stranu. Navikli smo – vjerujem, barem ja – nešto tražiti u molitvi. Traženje drži tu većinu u molitvi. Zatim tu dolazi i zahvala za nešto (ili sve) što imamo. Oni koji su zašli malo dublje, otkrili su i molitvu klanjanja, samo blaga, jednostavna tišina i poniznost pred Svesilnim. No, razmišljati valja kako je to s druge strane molitve, s Gospodinove strane, kako On nju doživljava. Kako kaže Crkva, Isus žeđa za nama, za našim žeđanjem, a i mnogi se pozivaju na njegov vapaj s križa: “Žedan sam!” (Iv 19, 28). Žedan je nas, i vjerujem da bi vrhunac i smisao molitve trebao biti taj da mi tješimo Boga, da damo Isusu piti. Dobro je tražiti nešto, i sam je rekao da ištemo, i da će nam se dati. Važno je zahvaljivati – tko zahvaljuje, još mu se nadodaje. Ali jedna me rečenica iz Evanđelja kopka: “Nego, tražite kraljevstvo Njegovo, a ostalo će vam se nadodati!” (Lk 12, 31). Zar da ne tražimo prvo Boga, zar da ne tražimo vrijeme za Njega, kad smo već kod traženja. I kad to već zadobijemo, nastojmo Njemu ugoditi. Naš Franjo je često govorio kako Ljubav nije ljubljena. On je poznavao Kristovu žeđ i želio ga je napojiti.
Sveta Terezija Avilska molitvu, dušu, srce i susret s Gospodinom uspoređuje s vrtom.
U knjizi Razgovor s Bogom ona kaže: “Onaj na početku može zamisliti kako na tlu obraslom korovom počinje uređivati vrt, gdje se Gospodin treba osjećati ugodno. Gospodin sam čupa korov i sadi biljke, i kad već toliko čini u nama umjesto nas, mi trebamo zalijevati vrt da biljke ne uvenu, već raskošno cvatu. Tada će Gospodin rado posjećivati vrt i veseliti mu se.” (Razgovor s Bogom, IV. Vrt).
Vrt je naše srce, gdje se sastajemo s Gospodinom. Samo ga treba održavati, čuvati, čistiti ga suzama pokajanja za uvrede nanesene Gospodinu. A zalijevanje, to je naša molitva, to održavanje – mi smo vrtlar koji se brine za vrt, u kojem se kada Gospodin dolazi, uvijek može osjećati ugodno kako bi proveo vrijeme s nama. Nije to zgodan zadatak, zna biti teško nekada, umorimo se. Terezija dijeli molitvu na 4. stupnja. U prvom kao da hvatamo vodu iz bunara, što predstavlja napore. Tada se mučimo jer smo još uvijek rastreseni, teško je ukrotiti misli i uopće posvjestiti sebi da smo s Gospodinom i On s nama. Već i na početku zna Bog kušati našu snagu i volju za susretom s Njime. U drugom stupnju voda se izvlači kolutom koji vuče mazga, što je malo jednostavnije. Tu vidimo kako je vrt već procvjetao, naša duša je čistija, ali gubi pomalo snagu jer kušnje postaju teže. Terezija tu spominje ovu usporedbu o mislima i molitvi, ona govori kako naša mala molitva, jedna iskra, može postati veliki oganj, plamen. Svojim traženjem argumentiranih misli i onoga što “trebamo” reći i misliti s Bogom, nadodajemo “velike cjepanice” na tu iskru, koje ju mogu ugušiti. Već je dovoljno pustiti srce da govori svoju jednostavnost – to je kao dodavanje slame koja će postupno rasplamsati iskru. U trećem stupnju voda se provodi iz rijeke kroz kanal do vrta, čime se ne treba natapati dodatno, već se sve samo odvija. Tada Gospodin čini veća čuda u nama, mijenja nas u dubini. Naše je samo usmjeriti tu vodu u vrt, a to je naša volja za molitvom. U četvrtom stupnju vrt natapa kiša. Sam ju Gospodin šalje i mi se ne umaramo oko održavanja. Tada Gospodin sam ulazi u srce, obuzima ga, a tijelo slabi, kao da je zaspalo. To je onaj stupanj molitve kojeg nazivamo mističnim iskustvom.
Počinjem držati da je to jedini smisao molitve – ugoditi Isusu. I tražeći samo njega, sve ostalo će nam biti dano, a mi, zahvalna srca, možemo provoditi vrijeme s Njime, u dubini svoga srca, gdje se duša sastaje sa Stvoriteljem i u tišini mu se klanja.
Srce samo po sebi već moli. Gospodin zna naše želje i nakane; dovoljno je samo prepustiti se i u mislima imati to kako Isus sam već zna što nam treba, a što bismo voljeli. Dovoljno je posvjestiti sebi i držati tu misao da je Gospodin u našem srcu, te da tako važnog gosta ne smijemo ostaviti samog. Ostalo je jednostavno – samo se družiti s Njime.
Vidi se da je molitva ipak jednostavna, a opet zahtjevna. Tu se često javljaju kušnje poput suhoće u molitvi, no emocije nisu mjerilo molitve, već mogu samo biti alat koji pomaže, a nije nužan. Molitva je više od naših osjećaja, ona je jedna stvarnost – duhovna koju očima ne vidimo. Zato valja nadići te osjećaje, ne samo tražiti seminare, duhovne obnove, knjige pune tih fantazija koje često vode u krivom smjeru, ako su nam temelj vjere. Treba ići u dubine, tamo gdje nije sve baš uvijek idilično, već nešto realno, ozbiljno.
Dopusti Gospodinu da uđe u svoj vrt. Održavaj ga kako bi mu se On obradovao. Ti si izvor koji može utažiti Njegovu žeđ, a On je izvor koji će utažiti tvoju.
Ljubavi koja nisi ljubljena, o dopusti mi da te ljubim, ljubim iznad svega.